Uspon članova HPD-a „Bršljan-Jankovac“ na impozantnu kraljicu Hrvata – Dinaru; 27.-29.05.2016.
I ove je godine bio organiziran tradicionalni pohod na najviši vrh Hrvatske – Dinaru. Na tom je atraktivnom usponu na najvišu hrvatsku planinu sudjelovalo oko dvadesetak planinarskih društava iz Hrvatske i drugih država. Svim je planinarima poznato kako je Dinara krški masiv koji se pruža istočno od Knina te prirodna međa između Hrvatske i Bosne.
Ipak, nama osječanima, članovima HPD-a „Bršljan-Jankovac“ ovaj je uspon bio posebna priča. Čitala sam i promatrala fotografije Dinare prije nego što smo se uputili u ovu neprocjenjivu avanturu. S fotografija mi se usjekla u pamćenje visoka jugozapadna stijena, najstrmiji dio cijelog masiva Dinare koja svojom veličinom zadivljuje, a istovremeno izaziva neko strahopoštovanje.
Naša je avantura započela 27. svibnja u ponoć s četvrtka na petak kada smo se svi našli na poznatom odredištu. Vozač autobusa čudio se količini našeg planinarskog tereta. Boksovi pretrpani. Ponoć otkucava i krećemo u adrenalinsku šetnju hrvatskim povijesnim krajevima. U busu je bila vesela i razdragana atmosfera. Uz „radioaktivne“ otopine dobili smo još veću želju za ovim nesvakidašnjim usponom. Uskoro nas sve iznenađuje kvar na autobusu. Vozač se trudi ukloniti ga, ali kvar je dublje prirode pa smo se do Knina vozili malo duže nego smo očekivali. Kako ni sama ne znam koliko sam puta prošla kroz grad Knin i nikad nisam našla vremena za njegovo razgledavanje, radovala sam se njegovom upoznavanju. U „Kraljevski grad“ ulazimo sretni i s nestrpljenjem iščekujemo obilazak Kninske tvrđave, jedne od najvećih fortifikacijskih građevina u Dalmaciji. Prije samog obilaska ispijamo jutarnju kavicu uz pogled na naš sutrašnji cilj, Dinaru, koja je nemilo privlačila naše poglede te divila svojom veličinom i ljepotom. Uskoro dolazi naša simpatična voditeljica, gospođa Zoja Radić, koja nam je pripovijedala o povijesti tvrđave i grada Knina. Obišli smo također arheološku izložbu i etnografski postav koji se nalazi u sklopu Kninskog muzeja te muzej „Oluja“ otvoren 1995. godine. Nakon obilaska tvrđave upućujemo se prema Kijevu u školu koja će nam biti dom ovaj vikend. Ispred škole stoje biste poznatih književnika. Nekada su se u školi održavali poznati „Kijevski književni susreti“. Danas je škola napuštena i usamljena. Pohađaju je svega dva učenika od kojih je jedan na odlasku. Pred školom nas je dočekalo par mještana koji su nas upijali radoznalim pogledima. Dvadesetorka najhrabrijih hodača upućuje se na vrh Bat 1206 mnm, Kijevski Kozjak, a mi koji smo odlučili provesti popodnevne sate u Kijevu družili smo se uz pripremanje večere za nas i naše hrabre hodače. Uz večernje druženje dočekali smo i subotnji dan. Ustali smo sa svitanjem vrlo rano kako bi što ranije započeli s ophodnjom. Adrenalin i uzbuđenje su se osjetili u zraku. Čeka nas Sinjal! Nekolicina je ostala u Kijevu a nas tridesetak je krenulo u našu nezaboravnu avanturu uz zvuke Valentinove bisernice uz koje smo uživali do dolaska na polaznu točku, planinarski dom Glavaš. Sunce polako izviruje iza planinskih vrhova i počinje nas grijati. Dolazimo do „Gornjeg bunara“ gdje se okrepljujemo hladnom izvorskom vodom, a potom ubrzo dolazimo i do planinarskog skloništa „Martinova košara“, simpatične kamene kućice pored koje smo napravili dužu pauzu gosteći se našim slavonskim delicijama. Nekolicina odustaje zbog umora, a većina ipak nastavlja do vrha. Izlazimo ubrzo na predivne visinske proplanke. Fotografiranje započinje. Svi smo oduševljeni i vremenom i pogledom. Kažu kako je ovaj kraj najljepše posjetiti u proljeće kada se na njega obruši sunce. I istina je. U glavi mi naviru slike predivnog krškog kamena obojanog najljepšim cvijećem. Pratimo markacije postavljene na kamenim stijenama, penjemo se sve više i više. Priroda je prekrasna, pogledi ostavljaju bez daha. Okrepljuje nas lagano i „vjetar s Dinare“ koji pokazuje svoju snagu i jakost. Dolazimo do zadnjeg strmog, kamenitog puta. Iz daljine čujemo veselje. Očito je vrh blizu. I da! Evo i nas na vrhu domovine! Predivno! Svi si čestitamo, sretni smo što smo ovdje. Sunce i dalje prži, oblaka nema, vjetar lagano puše. Na visini smo od 1831metara. Poseban je osjećaj biti „najviši“ čovjek u svojoj zemlji i to na mjestu gdje Hrvatska nježno miluje oblake. Uzbuđenje je na vrhuncu. Fotografska ludnica započinje: prvo pojedinačno pa u parovima pa skupno pa ponovno pojedinačno i tako u krug. Vade se zastave Društava, državne, knjižice hrvatske planinarske obilaznice, lupaju se žigovi. Ne smije se ništa propustiti niti zaboraviti. A onda krštenje naših novih članova uz potrebit odbor koji donosi odluke o „bičevanju“. Punimo se energijom uz predivne vidike na Peručko jezero i družimo s još stotinjak drugih planinara. Pogled zaokupljaju i impozantne planine poput Svilaje, Promine i Troglava. Pedesetak metara dalje visok je metalni križ kod kojeg smo također ovjekovječili naš povijesni posjet. I nije bilo važno jesmo li prvi, peti ili dvadeseti put na vrhu. Sve nas je preplavio osjećaj sreće i zadovoljstva koji se ne može ni sa čim mjeriti. Još malo uživamo u pogledu na kninsko polje i bosanske vrhove. Sve je kao na dlanu. Svi vrhovi su čarobni, ali ovaj je poseban jel je naš, hrvatski i najviši! Polako se pakiramo i pozdravljamo Sinjal. Spuštajući se, vjetar smanjuje svoju snagu i ponovno nas sunce jače grije. Neprocjenjivo je bilo susresti brojne planinare kojima je bio isti cilj, a posebno one koje poznajemo iz drugih krajeva Lijepe naše. Spust napreduje brzo. Sinjal je već daleko iza nas. I evo nas u planinarskom domu Glavaš gdje je bilo okupljanje sudionika ovog pohoda. Nitko nije krio svoje oduševljenje. Nakon silaska svih sudionika vraćamo se u Kijevo na večeru. Susreli smo i naše drage prijatelje planinare iz Solina koji su nas posjetili to veče u Kijevu. S njima smo proveli ugodno druženje te ih nasmijali uz neizostavne „predsjednikove“ viceve.
Zadnji (turistički) dan ovog izleta započeo je obilaskom crkve Sv. Spasa, nekoliko stotina metara nizvodno od izvora Cetine. Ostaci te starohrvatske crkve počivaju u okruženju mira i zelenila. Crkva je iz 9. stoljeća i jedan je od najvrjednijih spomenika hrvatske i zapadnoeuropske sakralne arhitekture predromanike. Smještena je u naselju Cetina te izgrađena u vrijeme hrvatskog kneza Branimira. Oko crkve se nalazi najveća otkrivena hrvatska nekropola s grobovima. U vrtlogu povijesti, previranja i migracija starohrvatska se crkva Sv. Spasa zatekla u pravoslavnom okruženju. Danas ju okružuje i pravoslavno groblje podignuto u drugoj polovici prošlog stoljeća. S jedne strane oduševljeni smo ljepotom i povijesnim značajem ovog kutka Lijepe naše, a s druge počašćeni obilaskom takvog jednog lijepog mjesta skrivenog od ostatka svijeta. Potom smo obišli jedan od izvora rijeke Cetine (kažu da ih ima ih 11) koji se nalazi u istoimenom selu Cetina nekoliko kilometara od Vrlike i zovu ga Milaševo vrelo ili vrelo Cetine. Pogled u dubinu na taj modrozeleni dragulj ostavlja bez daha a posjet bilježi lijepa sjećanja. Neki hrabriji htjeli su doživjeti izvor u potpunosti pa su pokvasili svoje nožice u hladnoj cetinskoj vodi, dok je većina napunila svoje boce tom izvorskom vodom kako bi se malo rekuperirali i ublažili ovu nedjeljnu vrućinu. Odmah ponad izvora usamljeno stoji pravoslavna crkvica iz 1939. godine, danas djelom devastirana. Nakon obilaska izvora krećemo put Vrlike jednog od najmlađih gradova Splitsko-dalmatinske županije. Odmah nam pogled zaokuplja impozantna utvrda „Prozor“ na vrhu brda. Šećemo vrličkim ulicama i obilazimo nekoliko vrličkih znamenitosti, a potom ispijamo kavicu u nekom od simpatičnih kafića u centru. Ispunjeni vrličkim utiscima pozdravljamo Vrliku i posjećujemo potom katoličku župnu crkvu Svetog Mihovila u Kijevu izgrađenu od kamena u samo četiri godine velikim trudom i žrtvom samih župljana. 1991. crkva Sv. Mihovila srušena je treći put u ovom stoljeću gotovo do temelja. Zahvaljujući žrtvi i zanosu mnogih Kijevljana iz Osijeka, ona danas sjaji u novom ruhu, kao prvi obnovljeni objekt i pravi dragulj u Kijevu nakon rata. Uz molitvu za sretan povratak domovima, preplavljeni stotinama utisaka napuštamo predivni kninski kraj. Stajemo na ručak i nastavljamo put. Iznenađenjima nikad kraja. Ostajemo bez gume na autobusu pa smo prisiljeni napraviti najveću pauzu u putu na benzinskoj postaji u Veljunu kod Karlovca. Bila je to prilika da se još malo osunčamo na našim dekicama i nasmijemo uz neponovljive doživljaje s benzinske postaje. Zahvaljujući vrijednom vozaču i planinarima pomagačima kvar se sanirao i konačno naš „Privremeni prijevoz“ kreće prema našoj dragoj Slavoniji. U Osijek dolazimo umorni i iscrpljeni u sitnim satima.
Uvijek nasmijem svoje suradnike na poslu kad u ponedjeljak ujutro dođem i saopćim da mi je ovo bio najljepši izlet na kojem sam bila. Kažu uvijek isto govorim. Toliko emocija, sreće, zadovoljstva, odvažnosti, hrabrosti i solidarnosti na jednom mjestu. A sve zahvale dugujemo našem organizatoru i vodiču, gospodinu Stanku Kereti, kojemu Kijevo živi u srcu. Imali smo sreće što smo imali tako stručnog povjesničara koji je nas je upoznao s ovim predivnim kninskim krajem i njegovim znamenitostima i običajima. Još jednom najljepša hvala na organizaciji i brizi o svim sudionicima izleta. Hvala i njegovim prijateljima, domaćinima iz Kijeva koji su nas lijepo dočekali i ugostili. Hvala gospođi Zoji Radić na stručnom vođenju. Hvala vozaču autobusa za toliki angažman oko popravka. Očigledno je da je toliko kvarova u samo tri dana bio znak da smo dobra ekipa koja se ne može tako lako razići. Uostalom garave ruke će se oprati, bolovi i umor će nestati, a zadovoljstvo osvojenim vrhom će se zauvijek pamtiti. Zahvaljujem svim sudionicima izleta koji su širili svoje pozitivne iskrice i toplo vas sve pozdravljam u nadi da ćemo se opet družiti na nekom ovako posebnom izletu.
Valentina
