Jankovac veza Podravine i Zlatne doline

Jankovac veza Podravine i Zlatne doline / Uništenje sutjeske potoka Kovačice i izgradnja željezničke pruge i ceste

Jankovac je točka koja povezuje Podravinu i Zlatnu dolinu cestovno i pješački… Hajmo to dokazati.

Prvo o Zlatnoj dolini.
Godine 1891. Dragutin Hirtz u „Lijepa naša domovina – zemljopisne slike, I svezak sa dvadeset i šest slika“ piše:

Dolina požeška spada među najdivnije predjele mile nam domovine. Ona je Slavoncu no, što je Hrvatu njegovo lijepo Zagorje: nešto doduše prostorno manja od njega, ali glede krasota prirodnih u svakom pogledu premac mu. Ta dolina leži po prilici u sredini Slavonije…

Ovim zanosnim riječima slavi Požeško polje Ivan Filipović, a slavili su ga od davnina i tuđinci, slavili već i Rimljani, koji su ga zvali radi njegove ljepote i plodnosti „ zlatnom dolinom“.
Iz Zlatne doline gledano na sjever priječi se masiv Papuka sa Jankovcem u sredini masiva, te Podravinom bliže sjeveru.
Izlazak iz Zlatne doline Hirtz vidi i opisuje:

Odavde vode kao žile kucavice iz srca ceste, klanci i putevi na sve strane ravne Slavonije. Jedna vodi  u Cernik, druga u Kapelu i Brod, treća preko Dilj-gore u Đakovo, četvrta u Našice i Osijek, peta u Pakrac i Lipik ili sjeverno u Vučin(op. Voćin) i Viroviticu.

Mihovil Pavlinović je 1885. posjetio Slavoniju, te u časopisu „Vienac“ broj 26 piše o Jankovcu slijedeće:

Krasni Jankovac stere se u visokoj Papuk-planini – koja raztavlja požešku kotlinu od slavonske Podravine – između sela Drenovca i Velike. Možeš mu se prikučiti toli s južne, koli sa sjeverne strane. Podravci se uzinju na nj iz sela Drenovac, a Požežani iz Velike.

Kasnije, točnije 1905. godine u „Prirodnom zemljopisu Hrvatske, Knjiga prva: Lice naše domovine“ Dragutin Hirc opisuje sa vrha Papuka  na Podravinu pa piše:

… dočim se k sjeveru poput srebrne trake niti svjetluca Drava, zeleni Podravina, a po njoj velike šume, njive, polja, brdašca i humovi. U Ugarskoj zaustalja se oko na ravnici, koja seže od Barča, pa sve  tamo do  Pečuha, dok se s naše strane pari oko na krajevima oko Slatine i Virovitice.

Julije Kempf u svome  epohalnom djelu iz 1910. godine „Požega – zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi, Za povijest  slob. i kr. grada Požege i požeške županije“ piše:

Iz Jankovca vodi  tvrda planinska cesta u Drenovac, kojom se cestom putuje iz Virovitičke županije na Jankovac prelijepom dolinom potoka Drenovca, koji odvodi Jankovačku vodu preko Karašice u Dravu.

Prema katastarskoj karti iz 1862. godine i tada je cesta za Jankovac dolazila kao i sada iz Drenovca, ali je oštro skretala lijevo prije slapa i dolazila u Jankovačku dolinu kod sadašnjeg planinarskog doma. Tu je cesta skretala u lijevo u smjeru Mrežarskog rusta i Radetine izlazila na vododjelnicu Papuka i spuštala u Veliku.

Razlog skretanja je bio kanjon  Kovačice u dužini cca 100 m. Kanjon je nestao  1949. godine kada je stijena Sokoline minirana radi osiguranja trase šumske željeznice u funkciji  eksploatacije šume na Ivačkoj glavici za potrebe Tvornice tanina iz Gjurgjenovca (Đurđenovac). Kasnije 1966. godine ukida se i demontira  šumska željeznica, dopunskim miniranjem  stijene Sokoline  dobije se proširena trasa za gradnju sadašnje ceste preko Papuka do Velike.

Položaj ceste koja je povezivala dva bogata dijela Slavonije, kako je prikazano na katastarskoj karti iz 1862. godine bio je  i 1940. godine.
Te godine poznati osječki planinar i tadašnji tajnik HPD “Jankovca“ Dragan Eger u „Hrvatskom listu“ od 25.prosinca 1940-te mašta o cesti preko Jankovca, pa piše:

Među ostale razloge, uslijed kojih još mnogi nijesu posjetili Jankovac, valja istaknuti uz nedostatne i nezgodne željezničke veze još i pomanjkanje dobre ceste, koja bi prolazila u blizini Jankovca. Neka međutim svima  planinarima i prijateljima prirode bude utjehom, da se izgradnja ove ceste nalazi pred ostvarenjem. U Dubokoj ( kraj Velike ) već je postavljena banovinska drobilica, koja će dobavljati kamen za izgradnju ceste Duboka – Jankovac  – Slat. Drenovac, kojoj će dužina iznositi 11 km, s doseći će najveću visinu od 700 metara. Cesta će se izgraditi uglavnom u pravcu sadašnjeg kolnog puta, koji iz Duboke vodi prema Mrežarskom Rustu, pa dalje gornjim putem preko gornjih jankovačkih livada u Slat. Drenovac. Izgradnja ove ceste pridonjet će bez sumnje mnogo boljem posjećivanju Jankovca, jer će se onda moći automobilom iz Osijeka na Jankovac stići za cigla dva  sata vožnje. Ovo se dakako ne odnosi na „prave“ planinare, koji će i nadalje radije stazom uz romantični potok pješačiti na Jankovac.

Eger je pravi prednik modernih ekologa , pa u nastavku članka predviđa :

Ova nova cesta neće prelaziti preko samog Jankovca, nego će se nalaziti u udaljenosti od po prilici jednog kilometra. Iz Slat. Drenovca iznosit će dužina ceste oko 4 km do mjesta sa kojeg se odvaja kolni put na Jankovac. Ovaj će se odvojak s vremenom također popraviti i produžiti za automobilski saobraćaj. Da se ne naruši mir Jankovca i da se neposredna okolica ne napuni prašinom, neće taj odvojak ići baš na sam Jankovac, nego samo na udaljenost od oko 500m. na tome mjestu imade pogodan teren, koji bi se još malo izravnao za izgradnju automobilskih garaža i stana čuvara.

Prof dr sc Josip Poljak, poznati geolog, sveučilišni profesor, akademik rodom iz Orahovice u svom članku „Jankovac“ iz 1922. godine, objavljenom u Hrvatskom planinaru 04/1922 str 2-54, opisuje kako iz Orahovice doći cestom na Jankovac:

Prvi i ujedno nešto naporniji put vodi nas iz Orahovice dolinom Radlovca potoka do tako zvanih Sastavaka, gdje se sastaje Zlostup potok s Velikom Rijekom. Jedno od drugoga dijeli hrbat Ravne  Kose na kojega vodi staza, a nakon što smo prevalili jedno dva kilometra tom šumskom stazom dolazimo na bolji šumski put. Tim putem neskrećući ni lijevo ni desno idemo preko Bazove Glave, a odavde hrptom iste na Kratelj. Došavši na Kratelj valja biti oprezan pošto je tu križanje od više puteva. Jedan lijevi vodi preko Torina u Kaptol, drugi desni vodi preko Smrdljiva dola prema selu Smrdjić odnosno Pušine. Naš je treći put, koji vodi sredinom između ovih dvaju, a vodi tik ispod glavice Češljkovačke visi pak u Jankovac. Prednost ovoga puta je u tom što neprestano vodi šumom i po hrptu spomenutih kosa. Trajanje toga puta iznaša oko četiri do pet sati.

Prof Poljak opisao je i drugi put, pa piše o tome:

Drugi manje naporan put vodi nas iz Orahovice mimo grčko-istočne mjesne crkve do na kraj mjesta Orahovice, a odavle desnom stranom potoka Radlovac, do u visinu gorskog vrela Točak. Ovdje zakrenemo na desno prema šumi Kestenje, i eto nas za kojih dvadesetak minuta u malom gorskom selu Gornjoj Pištani. Odavde nas vodi kolnik preko oniskog brijega u selo Kokočak ili kako ga tamošnji seljaci zovu Klokočak, pak dolinom potoka Šeginac do mlina gdje iza mlina vodi put u selo Krajnu. Iz Krajne se spustimo preko brijega Uzbrdnice na cestu i cestom udarimo preko Pušine u Drenovac. Iz Drenovca smo dolinom Drenovačkog potoka za jedan sat u Jankovcu. Duljina ovoga puta iz Orahovice do Jankovca iznaša 25  km, a prednost mu je ta, što se ne trba bojati da će planinar zabasati.

Još jedan jankovački „fan“, modernim rječnikom rečeno, Miroslav Hirc u putopisu „Putne spomenice i poslanice“ objavljenom u Hrvatskom planinaru iz 1902. godine broj 9-10. opisuje dolazak na Jankovac iz Voćina:

Put od Voćina do Jankovca nije baš najprikladniji, niti najbolji. Voćinčani kreću preko sela Macuta, Bokana, Ćeralija, Rienara i rienačkoga brda do Drenovca. Tu u selu počinu, pa onda pješice u goru. Put do Drenovca veoma je klimav, a ravan kao hrbat sedlanog ciganskog kljuseta. To je običan seoski kolnik, koji se sad diže  sad spušta s briega u dolinu, s doline na brieg. Na mnogim je mjestima tako strmit, da konji ni laka kola sa četiri osobe ne mogu uzbrdice vući. Gdjegdje pak i koso nagnut, svaki čas očekuješ, da ćeš se naći zajedno s kolima i s konjima u grabi. Naš put bio je to gori, što je dan prije lievala kiša, ostavivši tu i tamo veću kaljužu punu žutoga blata. Mjestimice su naša kola i do osovina u blato duboko propadala. Stoga se ovaj put ne preporuča nikomu, a najmanje se izplati vožnja, jer više hodaš, nego li se voziš. Sva prije spomenuta sela veoma  su milotna, ali najmilovidniji je Drenovac, koji se posadio u zagrljaj jankovačkih bočina.

I tajnik Podružnice Jankovac Rudolf  Kiraly u Hrvatskom planinaru broj 6/1934  u putopisu „Od Drenovca do Jankovca“ piše:

Podno gorskih obronaka Papuka smjestilo se mjesto slatinski Drenovac….. Želimo li na Jankovac, to pored primitivne pilane zalazimo u sjenovitu šumu lijepim putem, koji nas vodi uz potok…. Put vijuga uz desnu obalu sada više, sada bliže potoku,… Sa pećine ruši se slap u ponor, da  se rasprši u bezbroj kapljica, što poput bisernih zrnca skakuću niz pećinu, kao da se žure ostaviti ovaj čarobni kraj. Pređemo li drveni mostić, to stazom zalazimo među stijene, kroz koje se probija potok  Kovačice… Uspinjemo se i silazim po usječenim stubama, …

Nastavno, u istom članku opisuje i povratak u Drenovac:

Pored grobova (op. staklarsko groblje), uspinje se put na greben, sa kojeg nam puca pogled preko prostrane žitorodne Podravine, te se ustavlja na modrikastim visovima pograničnnih brda i vilovitog Haršanja. Grebenom vodio je nekoć dobar put, koji je spajao mjesto Veliku sa Drenovcem, no  kiše isprale su njegovu podlogu tako, da se danas dubokim vododerinama moramo spuštati sve niže, te tako kroz voćnjak pored općinskog poglavarstva dolazimo u Slatinski Drenovac.

U  istom članku Kiraly je opisao i put iz Velike na Jankovac:

Sa stanice vodi nas cesta isprva žitorodnim njivama, čijim bogatim klasjem lelija povjetarac, što struji niz obronke Papukovog gorja. Promatrajuć krajinu, ubrzo dolazimo do samoga sela općine Velika, povrh kojeg se na visokom brijegu Lapjak slikovito uzdižu ostaci Veličkog grada. Iz Velike odvajaju se lijepe ceste u Stražeman i susjedni Kaptol, no naročito su zanimjivi gorski putovi, koji nas vode na izvor Veličanke, te na Jankovac.

Prolazimo selom pored crkve desno do mjesnog kupatila toplica, te uz obalu Dubočanke slijedimo cestu, kojom prolazimo pored krečane i kamenoloma do negdašnjih naselja staklane, zvanih Duboka…. Nastavljamo lijevom uvalom, te nas put vodi prosjekom kroz sjenovitu bukovu šumu…Samo kratko vrijeme iziskuje ovaj put, da uložimo nešto više napora, jer ubrzo dolazimo na razvodnicu između Save i Drave, koju prelazimo, a odavle slijedeći i nehotice primjer mlađih, hitro silazimo bujno obraslom strminom, te nakon naglog zavoja ispadamo na Jankovački proplanak.

Druga prometna komponenta pristupa Jankovcu je željeznički prijevoz. Ta vrsta prijevoza ljudi i roba nije realizirana preko Jankovca, ali njen razvoj je razvijao i Jankovac.

U počecima razvoja željezničkog prometa moramo razlikovati – pruge normalnog kolosijeka, vincinalne (periferne ) pruge, stalne industrijske pruge i povremene industrijske pruge.

Za razvoj Jankovca najvažnija destinacija je bila Osijek, te željezničkom prugom od Osijeka što bliže prići Jankovcu.

Prvo sagrađena pruga normalnog kolosijeka i u funkciji prijevoza ljudi iz Osijeku  na Jankovac puštena je 3.prosinca 1894. na pravcu Osijek-Našice-Batrina-Požega.

Nastavak gradnje pruge od Požege do Velike realiziran je 1914. godine. Kako je planinarima i izletnicima cijena prijevoza uvijek bila važna, tako je bilo i u povojima planinarstva i izletništva, pa su koristili usluge Slavonske podravske željeznice u vlasništvu S.H. Gutmann Belišće, gdje je prijevoz bio jeftinji, a putovanje dulje.

Mreža vincinalne uskotračne pruge na pravcima važnim za Jankovac realizirana je kako slijedi:

Belišće – Viljevo  Kapelna, puštena u promet	12. travnja 1890. g.
Viljevo  Kapelna  – Moslavina Crnac – Noskovci	02. prosinca 1896. g.
Belišće – Prandauovci (Koška)	27. srpnja 1899. g.
Moslavina Crnac – Voćin	02. siječnja 1907. g.
Mislavac – Orahovica	02. siječnja 1907. g.
Humljani – Slatinski Drenovac	02. siječnja 1907. g.
Osijek – Belišće	29. studenog 1908. g.

(izvor: dr. sc .Siniša Lajnert: Ukidnje slavonske podravske željeznice, Zbornik Grad Belišće br. 4, 2013. godina.)

Navedene pruge su kasnije se zbog nerentabilnosti počele ukidati i to:

Prema Voćinu, Drenovcu i Orahovici	1966.g.
Moslavina Crnac – Slatina	31.12.1967. g.
Osijek – Donji Miholjac  i Donji Miholjac  – Moslavina Crnac	31.12.1968. g.
Osijek  –  Belišće	01.06.1970. g.

(izvor: ibidem)

Tehnologije su današnji prijevoz putnika i roba promijenile, promet naročito ljudi je individualiziran, a i potreba za druženjem u većim skupinama je smanjena ali da je i dalje Jankovac „centar“ potvrđuju i najnovije aktivnosti oko modernizacije kolnika na dionici Drenovac – Jankovac, a perspektivno i Jankovac – Velika.

Đorđe Balić, Osijek, 05.01.2018.