Baranja; 09.10.2021.

Nedavno sam se učlanila u HPD „Bršljan-Jankovac“ i Baranjska planinarska obilaznica drugi je organizirani planinarski izlet na kojem sam bila. Kao neiskusna planinarka nisam imala predodžbu što me na izletu očekuje. Znala sam samo da krećemo s vidikovca na kojem sam nebrojeno puta bila. Autom. Ključan detalj za ostatak priče. No, krenimo redom.

Cijeli tjedan prije izleta kiša je nemilo padala, vremenska prognoza i za subotu je pokazivala sive oblake i kišne kapi. Iskreno, očekivala sam obavijest da se izlet odgađa zbog lošeg vremena, no naš vodič Miro Mutter, iskusan planinarski vuk, cijeli nas je tjedan bodrio izjavom „Sreća prati hrabre“ . Pa ajd, pomislih, kad iskusnima ne smeta kiša, ne smije ni meni.

Kao dobra i pažljiva učenica Opće planinarske škole, pripremila sam u petak navečer ruksak za izlet. Na letku za izlet hrana nije bila navedena, pa sam zaključila da je hrana iz ranca. Prvo pravilo – ponesi dovoljno tekućine jer u planini se pije i kad nisi žedan i jede i kad nisi gladan. Uz dvije boce vode ubacih i pecivo, zimsku salamu, narezani sir , nekoliko energetskih pločica i malo voća. Dovoljno za dvodnevni izlet, ali hej, u planini se jede i kad nisi gladan! Ubacila sam u ruksak i rezervnu odjeću i kabanicu (jer kiša je i u petak i dalje tvrdoglavo padala). Prvi korak odrađen!

Subota ujutro, nebo sivo, baš onako neki teški oblaci, ali nema odustajanja. Gojzerice na noge, štapove u ruksak, ruksak na leđa i put mjesta okupljanja. Već od trenutka okupljanja vidi se da je ekipa uigrana – mnogi se srdačno pozdravljaju, ruksaci se ubacuju u gepek, neki nose kutije (velike i male), utovaraju se i sklopivi stolovi. I sve ide kao po špagi – svi znaju što trebaju raditi. Pred sam polazak vodič prolazi kroz popis – prozivka. Podsjetilo me brojne izlete i ekskurzije koje sam organizirala i našalim se s prijateljicom planinarkom „razrednik Miro“. Odmah u busu kaže nam razrednik da se po dolasku dobrovoljci uključe u pripremu doručka. Doručka? Pa zar nije hrana iz ranca? U istom trenutku jedna od planinarki kaže da je i njezina kutija s baklavom u gepeku pa da ju ne zaborave izvaditi. Sad mi je već mnoštvo upitnika iznad glave. Jesam li mašila negdje neku poruku, objavu, poziv? Pripišem sve početnoj razini u planinarenju.

Stižemo ubrzo na vidikovac i u trenu kreće akcija – vade se sklopivi stolovi, kutije s kruhom, kantice s domaćom masti … razrednik Miro dijeli noževe i nas par započinje s mazanjem šnita kruha kao na traci. Na današnjem izletu naše je društvo domaćin gostima iz Međimurja, pa ne smiju nam gosti biti gladni! Brzo smo namazale nekoliko vrećica s kruhom i doručak je poslužen. Na priručnom šanku u šarenim se čašicama poslužuje i pogonsko gorivo našega kraja – travarica, loza, … svaka boca jasno označena. Opći žamor, veselje, šušur… Pozitiva se mogla nožem rezati.  A onda kreće glazba – DJ uhodan, oprema vrhunska. Sad se već i pleše! A tek je 10 ujutro! i nitko se ne obazire na hladnjikavi vjetar koji puše i oblake koji pritišću od gore. Nebitno! Smijeh, veselje i pozitiva! I tako veseli namještamo se za grupnu fotku sa zastavama društva, vodiči grupiraju kolonu i krećemo.

Prvi dio šetnje svi smo zajedno, krećemo se lagano, staza je natopljena, lišće ju čini vrlo skliskom, ali svi kao jedan u koloni, pažljivo za vodičima. Razne se priče mogu čuti u toj koloni, ali ima i tihih hodača. Svatko vrti neki svoj film. Na svakom punktu staze Miro nam priča zanimljivosti, baš onako kako dobar vodič i treba – crtice koje se pamte. Pauze za okrjepu izvrsno dozirane, nema iscrpljivanja, vodič metla budnim okom pazi na kolonu. Uspon na Zlatno brdo prvi je dio izazova jer blato se doslovno lijepi za gojzerice. Ali uspjeli smo svi – i domaći, i gosti, i stariji i mlađi. Ubrzo nakon Zlatnog brda dijelimo se u dvije grupe – Miro vodi laganiju turu do repetitora, Robert vodi izazovniju turu kroz šumu. Odlučim se za izazovniju jer je kroz šumu. Već je tada i kišila lagano krenula, neki su i kabanice navukli pa odlučim da je šuma dobar izbor. I krenemo kroz šumu, lagano i kao da samo ušli u neki drugi svijet. Mir i tišina šume, tragovi životinjskih žitelja, miris mokre zemlje i jeseni. To je to! Užitak planinarenja – utopljeni u prirodu. Hodamo laganim tempom, ali izazov je ipak tu – nije to brdo baš tako bezazleno. Meni, početnici, štapovi su bili najvažnija pomoć. Bez štapova mogla bih sjesti i plakati! Ovako nabadam lagano, oslanjam se na njih i gacam po lišću i blatu sigurnim korakom. U jednom trenutku sve nas nasmije komentar gosta: „Još nek mi samo netko kaže da je Baranja ravna!“. Istina, ima ovog brda. Ali ima to brdo neku zavodljivu snagu i krećemo se dalje nasmijani, ali sad već i zadihani. Ponosna sam na sebe jer sam prvi izazov svladala bez pada! Za početnicu, odlično!

Stižemo kod repetitora, kad ono repriza jutra – kruha i masti, kruh s pekmezom od aronije, kolači, najbolja baklava koju sam ikad jela, pogonsko gorivo u šarenim čašicama, glazba … ali najbolji je osjećaj pripadnosti grupi. Grupi punoj pozitive! Kratak odmor i krećemo dalje. Treba osvojiti najviši vrh Baranje. I opet biram izazovniju grupu. I stvarno jest izazovnija! Od samog početka samo uspon. Uh, uh, uh. Moram priznati, baš uh. Iskusniji planinari ohrabruju nas početnike, savjetuju gdje i kako i ide to. Zadnji dio staze je najgori – vidiš nebo kroz krošnje, ali čine se nedostižno jer snaga je na izmaku, znoj se cijedi, blato je sklisko … ali kad sam napravila zadnji korak i izašla na ravno – ma to! To je moj uspjeh! Možda će netko reći da je to ništa, ali meni je to prvi uspjeh! Bez pada, po blatu, ali s ogromnom voljom i željom. Spajamo se s ostatkom grupe i bez obzira na umor, smijeh! Vodiči ponosni na sve nas koji smo ishodali, a mi sretni da smo uspjeli! I sunce se pojavilo, ali nije ni bilo važno jer vrijeme nam je bilo nebitno. Zajedno smo i stvorili smo svoju pozitivu! Šuma i brdo vukli su nas naprijed i zadani cilj je ostvaren.

Bila je to jedna divna subota. Subota za napuniti baterije za tjedan koji dolazi, za izbaciti sve brige i nemirne misli. Meni je to bit – okrenuti se sebi, stopiti se prirodom, misliti samo na hodanje i pravilno disanje. Ostalo – neka svijet pričeka.

Hvala svima na divnoj atmosferi, hvala vodičima na osjećaju sigurnosti! Veselim se novom izletu.

P.S.
Znate li vic o Labuđem jezeru? Ne? Onda svi na izlet s Mirom! Smijeh zagarantiran!

Livija Pribanić