Jankovački vremeplov; 21.10.2017.
JANKOVAČKI VREMEPLOV, 21.10.2017. god.
Da mašta može svašta to je svima poznato, jer svatko od nas je u mašti bio svugdje, ali da isto mašta istovremeno pedesetak ljudi, u najmanju ruku neobično. Iz nekih samo nama poznatih razloga vratili smo se u 1926. god. sjeli u vremeplov i krenuli na Papuk, na imanje grofa Jankovića, prijatelja našeg domaćina, mladog doktora Švarca, ravnatelja osječke bolnice. Ne znam kako nas je skupio toliki broj, ali ako se nadao da će netko odustati, prevario se je. Morali smo uskočiti u dva vremeplova, a budući da moramo istim putem svi križali smo se u vremenu, nekad uspješno, a nekada baš i ne. Tako sam u jednom trenutku pomislila da smo Nada i ja izgubljene i nevjerojatne stvari se događaju u tom vremenu, spasi nas razbojnik Bojanić.
Mora da je bilo teško naći odjeću iz 1926. god. pa smo bili obučeni kao i danas, sve mode prolaze. Idemo Gutmanovom prugom vlakom iz Osijeka, kako već rekoh, sa dva vagona. Zvonko, koji ima nekoliko uloga u ovom vlaku pištaljkom daje znak za polazak, kasnije „procvika“ karte i do Belišća nam ispriča nekoliko anegdota, pravi je domaćin na tračnicama. U Belišću nas čeka jedan od braće Gutman, pozdravlja nas i daje nam poklon, knjige. Pregledamo kompoziciju vlaka koja se nalazi na spomen području, fale dva vagona. Zvonko kaže ako ih vidimo da prijavimo. Da li su to naša dva vagona, ne smijem ni pitati, valjda bi primijetili da jesu. Idemo dalje, a naš „vodič“ kroz vremeplov, Balić ima za sve priču, tako da nam vrijeme leti, evo nas u Orahovici. Tu smo se malo pogubili, jedan vagon se morao vratiti po jednog gosta iz Zagreba i po Doru Pejačević pl. Janković. Bio je to dirljiv susret brata i sestre. Kako smo kasnije vidjeli u razgovoru s njima bilo je i nekih nezgodnih situacija, Dora se ljutila na brata što ju je udao za grofa Pejačevića, koji i nije bio neki muž, a grof Janković se pravdao da mu je trebao novac za uzgoj konja, lipicanera, koje je razaslao čak i u Afriku. Na kraju mu je oprostila i pomirili su se. Bili smo upozoreni na razbojnika Bojanića koji je uskakao u vlak i otimao zlato, satove i druge vrijedne stvari. Imali smo bliski susret s njim, ali ostao je praznih ruku jer smo mi ozbiljno shvatili upozorenje. Na Jankovac stižemo sa tri strane i po ovom predivnom sunčanom danu družimo se na velikoj livadi diveći se bojama jeseni, lišće koje polako vjetar krade drveću i spušta nam pod noge je crveno, žuto, smeđe, bijelo, narandžasto…
Doktor Švarc nam se prijateljski obratio, izrazio svoju sreću što je lane osnovano planinarsko društvo, koje je on nazvao „Bršljan“ iz Osijeka povećano brojčano, pa se tako proširio i broj njegovih prijatelja, a posebno je to drago grofu Jankoviću, koji se voli zabavljati u dobrom društvu. Nije skidao oka sa jedne kontese, a bio je to veliki „sudar očiju“ uprtih u nju. 😊 Sigurna sam, za slijedeću godinu imamo već sada tiskane pozivnice. 😊.
Tražimo vremeplove, izlet završava, treba stići u „stvarnost“. Čim sam spomenula stvarnost nešto zadimi (možda Lidijina cigareta i nije lažna, kako kaže 😊) i nastane kuršlus, vremeplovi se pogubili i budući da se svi moramo zajedno vratiti nastane vremenska potraga. Uh, jedva smo se našli, tko zna koliko smo lutali dok nismo prikupili vagone.
Iskrcali smo se u stvarnost, barem tako mislim.
Hvala svima na društvu, dr. Švarcu, kapetanima vremeplova Željki Pavlić, Đorđu Baliću i Zvonku Ćurak.
Do nekog drugog bijega iz stvarnosti, pozdrav svima kroz sva vremena.
U Osijeku, 24.10.2017.god.
Angelina
