Planinarenje i gljivarenje u Šaševu

PLANINARENJE I GLJIVARENJE U ŠAŠEVU

Svakodnevno smo bombardirani brojkama novooboljelih, brojkama umrlih, spekulacijama o broju cijepljenih, političkim svađama, ispraznim tračevima o (ne)poznatima. Umori se mozak, stvori se buka u glavi, pritisak u prsima se pojača … Ma zaboravi na sve, upiši se na popis za izlet. I da lijek za dušu i tijelo bude baš po mjeri – izlet u Šaševo!

Približio se studeni tihim koracima, navukao pravu jesenju paletu svih nijansi crvene i kroz maglovita jutra navijestio da su sunčani dani sve kraći i na odlasku. Tako je bilo i u subotu – maglovito jutro, vlaga u zraku, niska temperatura. Razbuđujem se mirisom kave. Možda je danas ipak dan za dekicu i TV? Ma ne, ranac je spreman od sinoć, gojzerice impregnirane. Vrijeme je za krenuti.  Ovaj put idem u društvu mlađeg sina.

Na starom mjestu bus već čeka, sve je prepuno ranaca, štapova, kapa, šarenih jakni i osmijeha. Zauzimamo mjesta u busu, slijedi prozivka, Mutter dijeli maske i moli za strogo pridržavanje mjera. Ma nije ni maska problem, izdržat će se. Vodiči nam odmah pojasne da ćemo i planinariti i tražiti gljive uz stručni nadzor gljivara i obećaju lijepo vrijeme i odličan provod.

Brzo stižemo na prvo stajalište – Orahovica. Malo pitomo mjestašce, poznatije po jezeru i legendi o Ružici. Polusatnu pauzu kratimo neki šetnjom kroz obližnji park, neki toplim burekom, neki kavom. Baš kao u bajci, proleti tih pola sata i eto nas na makadamskoj cesti prema Šaševu. Stajemo kod samog ulaza u šumu. Čim smo izašli iz busa, ulazimo u drugi svijet. Magla se još lijeno vuče među stablima, tiho se čuje tišina šume, miris mokre zemlje ispunjava nosnice i pluća. Dišem. Duboko. Kreće nova tura mjera – dezinficijens u šarenim čašicama. Nazdravljamo svi, spremamo čašice za slijedeću turu i krećemo u prvi dio današnje avanture. Sin postaje pomoćni vodič našem Mutteru i njih dvojica kao prave metle ostaju na kraju kolone. Starom makadamskom cestom šetamo do doma Šaševo kroz šumu, uz potok. Sve nam zastaje dah od ljepote. Sunce probija kroz krošnje i sve te boje postaju još i jače. I ne znam je li ljepše oku ili umu. Jer sada cijeli je svijet sam tu, u toj šumi, na toj stazi.

Kod doma nas dočekaju gljivari s dva stola prepuna gljiva – zorno su nam prikazali sve vrste, jestive, nejestive, ljekovite i smrtonosno otrovne. A čuj, mislim da ću preskočiti dio s gljivarenjem. Bit će dosta da uslikam koju gljivu, ali nema potrebe za branjem. Krećemo ubrzo u koloni. Rekoše da je staza prilagođena svima. I jesmo šarolika grupa – od dvojice dječaka do starijih vitalnih dama. Očekujem, stoga, da ćemo lagano kroz šumu, bez napora. Eh, greška. Krećemo penjanje uz greben – nema staze, gazimo između stabala, malo lijevo, malo desno. Momački uspon, kako je rekao susjed Josip. Neki odustaju na početku, odlučuju gljivariti u nižim dijelovima. Većina nas nastavlja se penjati, borimo se svatko na svoj način. Osjetim znoj vrlo brzo. Noga pred nogu, kaže naš Mutter, nema velikih koraka. Fokusiram se na disanje, na štapove. Gledam sina kako kao malena divokoza laganim korakom svladava stazu! A ja, korak po korak, idem. Prema gore. Naprijed. I sjetim se pravila iz Planinarske školice – pij i kad nisi žedna. Gutljaj po gutljaj, korak po korak. Penjali smo se do vrha dobrih sat i pol. Na vidikovcu grije nas sunce, krijepimo se vodom, sokovima, sendvičima. Vic na vic, šala na šalu, i tko još mari za umor. Šetnja natrag prema domu jednako je lijepa, ali puno izazovnija. Uska stazica, mokro lišće, potočići koji prave blatnjavi teren. Gljiva nema, ali nikome više nisu ni važne. Mom malenom pomoćnom vodiču još nije dosta, on bi još i još. Ne odvaja se od Muttera i uživa u „muškim razgovorima“!

Ishodali smo opet oko 15 kilometara. Vrijeme je za ručak i odmor. Za stolovima vesele priče, smijeh. Šarene čašice i dezinficijens dižu se u zrak s vremena na vrijeme. Svi su dobro raspoloženi i nitko ne djeluje umoran. Jer tko još misli na tjelesni umor kad se duša odmorila i nahranila ljepotom, tišinom i optimizmom. Zahvaljujući našim vodičima bio je ovo još jedan uspješan izlet pa makar smo se vratili bez gljiva!

I potvrdili smo svi zajedno definiciju planinarenja – kretanje snagom vlastitih nogu po planinama radi osobnog užitka.

Naši ranci, štapovi i gojzerice spremni su za Kutjevo. Idemo?

Livija Pribanić