Spilja hajduka Maksima
Poslije izgona Turaka iz Slavonije 1687. godine, austrijski carevi podijelili su zemlju svojim zaslužnim časnicima, a seosko stanovništvo, kao kmetove dodijelili vladajućoj vlasteli za rad na njihovim posjedima.
Teške i nepravedne gospodarske prilike dovele su do čestih pobuna kmetova, koje su redovito bile ugušene u krvi. Tu se javljaju jaki hajdučki pokreti kao odgovori na nasilje vlastodržaca.
Spilja Maksima Bojanića
Priča se, a i danas postoji spilja nadomak groba grofa Jankovića u kojoj se krio znameniti hajduk onog vremena Maksim Bojanić iz Mrtovlja u požeškoj dolini.
Maksim je u ovim krajevima hajdukovao od 1850. do 1862. godine. Bio je strah i trepet spahijama, a obljubljen kod siromašnog puka za koji je ponekad i porez podmirivao.
Svaka seoska koliba bila mu je utočište, tu se hranio tu je spavao kod svojih jataka, a kada bi ga potjera opkolila “u zemlju je propao” skrivao se u svojoj pećini u koju su mu jataci donosili hranu, piće, prah pa i olovo.
Vremenom se Maksim svojom slavom uzoholio, propio se, često zametao kavhu, a i počeo dodijavati seoskim ženama, pa ga je netko od seljana prijavio oružnicima. Priča se da ga je neki četnik Ogulinac sa četom vojnika opkolio, uhvatio, a zatim i ustrijelio “…i jednoga dana izdahnuo je grešnu dušu svoju…”.
“Dvije su spilje uporedo (piše Pavlinović u “Puti” 1867.-1875. godine) jedna za pokoj ostacima ljubitelja prirode, a druga za pričanje pustahijskih pustolovina; prošlost obje zaodjeva svojom tajanstvenom koprenom. Ipak samotnjak i pustahija jankovački imali su nešto srodno u duši, oba je pratila nekakova predodređenost koja jednog usmjeri u dobročinitelja, a drugog u razbojnike”.
