Rumunjska 27.06. do 04.07.2017.
Rumunjska 27.06. do 04.07.2017.
Već nekoliko godina tinjala je u meni želja ispenjati najviši vrh Rumunjske, Moldoveanu,kao i posjetiti neke od znamenitosti Transilvanije tako da sam se obradovala kada se u ovogodišnjem planu planinarskih izleta pojavila prilika za ostvarenje ovog puta s matičnim planinarskim društvom Bršljan Jankovac.
Krenuli smo u ponoć, s 26-og na 27.lipnja autobusom s 45 planinara,iz Osijeka prema Novom Sadu, gdje nam se negdje u noći pridružila Lidija u funkciji turističkog vodiča, prema Temišvaru u koji stižemo u prijepodnevnim satima po lijepom i toplom vremenu. Uslijedilo je kratko razgledanje grada, bolje reći,tri glavna gradska trga –Trg pobjede, slobode i jedinstva, a imena su trgovi dobili nakon revolucije i zbacivanja Nikolaja Čaušeskog s vlasti. Na trgu pobjede su i počeli prosvjedi 1989. godine koji su se ubrzo proširili po cijeloj Rumunjskoj. 
Primjećuju se radovi koji trebaju pripremiti grad za europsku prijestolnicu kulture 2021.godine. Riječ je o velikom i lijepom gradu s oko 500 tisuća stanovnika s reprezentativnim zdanjima, spomenicima i crkvama. Dan je vruć i svjetao, nakon razgledanja grada prema programu odlazimo prema našem smještaju u Petrošane. Na putu još zastajemo u gradu Deva gdje posjećujemo njegovu obnovljenu utvrdu, a putem nam se pridružuje i planinarski vodič Radu. Smještaj je iznenađujuće dobar jer se nalazimo u ski centru od koga vodi i žičara ali to nije ona kojom ćemo se slijedećeg dana podići na visinu od cca 1700 m /nv odakle ćemo penjati vrh Parangul Mare( 1.519 m/nv). Naime, slijedećeg dana nas autobus vrlo kratko (1-2 km) vozi do žičare kojom se podižemo za cca 200 m i od visine od cca 1.700 m krećemo najprije do vrha Parangu Mica (2.074 m n/v) gdje se razdvaja grupa planinara koji ovdje završavaju svoj uspon i grupu koja nastavlja.Tome je prethodila rasprava na nama nerazumljivom rumunjskom jeziku između vodiča Radu, Lidije i predsjednika našeg društva, Mire Muttera, kojemu je sve to prevođeno. Moram naglasiti da je unatoč tome što rumunjski jezik pripada skupini romanskih jezika i postojala je nada da ćemo nešto razumjeti s nekim osnovama latinkog jezika, istina je da nam jer rumunjski jezik potpuno nerazumljiv jer se doima kao kombinacija talijanskog, portugalskog i francuskog jezika s nekim natruhama slavenskih riječi. Od jutra oblaci prelijeću padine planine i vrhove, te se nadamo da nas grmljavina i oluja koji prijete neće natjerati na preuranjeni povratak. Shvaćamo da s vodičem Radu možemo ostvariti komunikaciju na engleskom jeziku i on nam obećava da će voditi grupu do Parangul Mare ako to vrijeme bude dozvolilo. Staza nije teška ali je duga, idemo po grebenu, stalno se uspinjemo i spuštamo. Na putu 
do Parangul Mare prolazimo još tri vrha koji su nam od staze udaljeni cca 5 do 10 minuta hoda ali ih ne ispenjavamo usmjereni samo prema našem vrhu. Oblaci nailaze i prolaze, nekad svjetliji nekad gotovo tamni, vidici nam se otvaraju i zatvaraju, nalazimo se usred izmaglica koje ovim planinama daju posebnu čaroliju i po čemu su planine Transilvanije i poznate i što ih čini tako tajanstvenim. Planine su travnate i na padinama se mogu vidjeti stada ovaca, kroz jedno stado smo i prošli na oprezu od ovčarskih pasa. Na sreću, s njima je i čoban ( i Rumunji kažu čoban za čuvara stada te zato i navodim tu riječ a ne hrvatsku-pastir). Psi se doimaju miroljubivo ali verujemo vodiču kada kaže da mogu biti jako opasni. Negdje na sredini puta nalazi se sklonište te tu pravimo malo veću pauzu. Shvaćamo da se nećemo uspjeti vratiti na žičaru koja prestaje voziti poslije 15.30, ali to nam ne predstavlja problem.
Konačno stižemo na vrh i vidimo da je naša grupa je prilično velika-25 planinara. Na vrhu pravimo pauzu ali se sklanjamo od vjetra koji je dosta jak, pogotovo je zapuhao snažan vjetar kada smo se počeli spuštati s vrha te oblačimo sve što imamo, podižemo kapuljače a oni koji imaju navlače i rukavice. Odmičemo se dosta brzo od vrha a čim smo se spustili dovoljno nisko opet je toplo i ugodno, sa strana promatramo padine, stada,oblake .Kad smo se spustili već skoro blizu žičare nailazimo i na skupinu prekrasnih konja. Prevaljujemo zatim dosta dosadan dio puta drumom pa sve do hotela Rusu (1.168 m n/v).
Slijedeći dan je predviđen za obilazak grada Sibiu koji je 2007. godine ponio titulu kulturne prijestolnice Europe. 
I ovdje prolazimo samo gradsko središte s njegova tri trga: veliki, mali i trg Huet. Ovaj puta imamo malo više vremena te uz vrijeme za ručak imamo vremena proći ponovno sve trgove ali ovaj puta bez turističkog vodiča, te obaviti kupovinu najnužnijih namirnica za sutrašnji dan kada slijedi uspon na najviši vrh Rumunjske, Moldeveanu. Smještamo se u Simbata de Sus, mjesto na prilično niskoj nadmorskoj visini, nešto preko 600 m n/v, te nam večer prolazi u dogovoru oko uspona, jer je potrebno prijeći znatnu visinsku razliku, bar 2.000 m i isto toliko se spustiti u jednom danu. Pitanje je i koliko je staza duga, prvi dio staze ide cestom, pa širokim šumskim putem, te dogovaramo da nas koliko je to moguće dalje autobus preveze do mjesta kada pješice prelazimo 5-6 km do početka uspona. Kako smo se na usponu Parangu Mare kretali dosta sporo kako bi što veća skupina planinara ispenjala vrh, sada uviđamo da brzina mora biti veća kako bi se uspon i ostvario. Na uspon se odlučuje skupina od 15-tak planinara. S nama kreće i Miroslav Mutter kako bi eventualno vratio planinare koji odluče prekinuti uspon. Staza je u početku široka i dosta ravna, zasjenjena šumom, u jednom trenutku ugledamo brzu planinsku rijeku s povremenim slapovima, ali i s dosta manjeg i većeg kamenja niz koje se voda pjeni i provlači. Priroda je zaista netaknuta, sa srušenim stablima koja na mjestima i presjecaju rijeku a uz obalu stvaraju čudesne prizore s drvenim oazama usred rijeke . Staza nas vodi uz desnu stranu rijeke, da bi preko drvenog mosta prešli na lijevu stranu, pa opet na desnu nekim dotrajalim mostom kojim smo prolazili vrlo oprezno. Još jednim mostom prelazimo rijeku i ona sada ostaje nama s lijeve strane. Staza je uz rijeku vlažna i klizava, smjenjuje se zemlja i kamenje, raslinje je raskošno, drveće visoko, tu se isprepliće divlje cvijeće i maline, sve stremi k svjetlu, u vis.Nakon tri sata hoda nailazimo na sklonište gdje pravimo veću pauzu, oko nas je kamenje, mahovina, ali i izvor gdje možemo dopuniti zalihe vode, cijela grupa nastavlja put koji se sada već malo više penje, obilje vode je još tu, prelazimo 
još jednom rijeku koja nam sada konačno ostaje s desne strane i polako ju gubimo penjući se prema pašnjacima gdje je obilje i trave ali i kamena. Nailazimo na stado, čobane i pse. Držimo se grupe zbog opasnosti od pasa ali nam je rečeno da ovdje ima i medvjeda. Vodič Radu razmjenjuje nekoliko riječi s pastirima, govori nam da nemaju sira za razmjenu ( ponekad je moguće zamjeniti nešto od namirnica koje nosimo sa sobom za sir i njihove proizvode), pojašnjavaju put- dosta se loše vide marke na ovom dijelu, tako da su njihove informacije o stazi dobrodošle i našem vodiču.Prolazimo pastirsko sklonište sklepano od nekih dasaka ili debala i obloženo vodonepropusnim platnom.Poslije nekog vremena slijedi serpentinasti ali strm i naporan put na greben. Putem se nekoliko planinara odvaja i odlučuje na povratak koji vodi Miro Mutter. Nas desetak nastavljamo prema grebenu, a kad izbijemo na njega vidimo strm put na vrh koji se na jednom dijelu spušta i opet penje do samog vrha Moldeveanu na 2.544 m n/v. Na dijelu koji se spušta i opet penje sklanjamo štapove jer dio puta vodi kroz stijene ali je osiguran lancima za koje se hvatamo. Ne zadržavamo se dugo jer znamo da nas čeka put nazad, pažljivo spuštanje s opasnih dijelova i zatim ubrzani povratak. Sretni smo jer smo ispenjali vrh i povratak se čini lakši. 
Kod pastirskog skloništa ostavljamo namirnice koje nam nisu potrebne (stari sendviči će poslužiti bar psima), koraci nam postaju brzi, umor se negdje izgubio i gotovo svježi dolazimo do autobusa koji nas čeka da nas preveze onaj isti dio ceste koji nas je prevezao i u jutro. Slijedeći dan obilazimo dvorac Bran iz 18.st.i grad Brašov koji se ubraja među najbolje očuvane srednjevjekovne gradove s najvećom gotičkom crkvom između Beča i Istambula, Crnom crkvom. Crkva je nazvana crnom po jednoj freski na kojoj je prikazana bogorodica u crnoj haljini ( po priči je haljina bila bijela prije požara koji ju je zahvatio, a u požaru je freska ostala ista, samo je haljina promijenila boju). Ovdje imamo dovoljno slobodnog vremena za razgledanje, ručak i nabavku. Navečer saznajemo da je loša vremenska prognoza za idući dan , te se odustaje od predviđenog uspona na vrh Omu ( 2.505 m n/v).Međutim, pokazuje se da je dan izvrstan za razgledanje dvorca Peleš koji se ubraja među deset najljepših evropskih dvoraca.Građen je u alpskom stilu i služio je kao ljetna rezidencija prvog rumunjakog kraljevskog para , Karola I i Elzabete. U blizini je i manji dvorac ,Pelišor, koji je bio ljetnikovac kralja Ferdinanda I i rumunjske kraljice Marije. U blizini je i manastir Sinaja iz 17.stoljeća a dao ga je sagraditi plemić koji se vratio s puta po Sinaju, te je tako dobio i ime. Malo žalimo za propuštenim usponom, međutim , navečer se spušta kiša, pljusak, nevrijeme, koje je potrajalo cijelu noć i slijedeći dan kada idemo prema Bukureštu razgledati grad i vratiti vodiča Radu u njegov grad , na raspolaganju imamo poslijepodne (kišno) i slijedeći dan prijepodne kada se u stvari izlet završava, jer poslije sunčanog i vedrog prijepodneva koje smo proveli u gradu slijedi dugotrajna vožnja autobusom kući.
Nakon svega mislim da možemo svi biti zadovoljni, neki usponima, neki turističkim razgledanjima a neki opuštenim odmorom u prirodi bez nekih većih planinarskih ambicija.Naravno, najzadovoljniji smo ispenjanim vrhovima ali i zemljom koju svakako vrijedi posjetiti.
Helena Tudik
