Samoborska priča; 26.-27.05.2018.
Na spomen riječi Samobor, mnogima se odmah ozari lice jer pomisle na slasne samoborske kremšnite. Neki će ga povezati s Fašnikom, netko će se prisjetiti samoborskog kristala, a ljubitelji književnosti sjetit će se kako je “hrvatski Petrarca” Stanko Vraz svoje “Đulabije” pisao za jednu šarmantnu samoborsku damu, Julijanu Cantilly ili njegovu dragu Ljubicu.
Mi smo Samobor doživjeli u sasvim nekom drugom ozračju poznatom samo nama planinarima ljubiteljima prirode. Subota je i rano jutro. Čekamo naš prijevoz. Na naše iznenađenje po nas dolazi „Brzi Vinko“. Krećemo prije planiranog vremena. Kakva ekipa! Uz jednu pauzu već oko 11 sati stižemo u Samobor smješten na rubu savske doline samo 5 kilometara od susjedne Slovenije. Pješačimo do njegovog srca do Trga kralja Tomislava gdje obilazimo zgradu gradske vijećnice sa simboličnim zdencem na njemu. Uživamo u njegovim najljepšim dijelovima i slastimo se poznatim samoborskim delicijama. Obilazimo i šetalište Vugrinščak, s kojeg se lijepo vide ruševine starog grada Samobora na padini brda Tepec. Nakon obilaska gradskog muzeja polazimo laganim korakom kroz samoborsku oazu na našu planinarsku ophodnju do Oštrca. Dan je prekrasan. Možda su nas malo razočarali domaćini koji su nam obećali lokalnog vodiča, ali baš danas nitko za nas nije imao vremena. Pomislili smo kako će to za nas biti još veći izazov jer ćemo sami otkrivati ljepote samoborskog gorja.
Samoborsko se gorje proteže jugozapadno od grada Samobora i čine ga tri glavna grebena s vrhovima Plešivica, Oštrc i Japetić, koje razdvajaju potoci Rudarska i Lipovečka Gradna. Ono je zapravo istočni dio Žumberačke gore. Duboka dolina potoka Bregane razdvaja Samoborsko gorje od Žumberka. Planinarenje je neobično započelo budući da nismo nikad doživjeli da prva kontrolna točka bude upravo gradski muzej u kojemu se nalaze eksponati iz prošlosti planinarstva u Samoboru i Samoborskom gorju. Zanimljivo je kako je baš u njemu deponiran jedan dio arhiva Hrvatskog planinarskog saveza te pojedinih planinarskih društava. Tu smo mogli kupiti i dnevnik Samoborske obilaznice koji će nam čuvati tragove naših koraka kroz Samoborsko gorje. Dvadesetak planinara uputilo se laganim korakom kroz zelenu oazu prema vrhu. Što smo se više dizali otvarali su se sve ljepši pogledi na okolno gorje, stare gradove i zelena šumska prostranstva. Obzirom da je bio iznimno topao dan godila nam je šetnja samoborskim šumama kroz debelu hladovinu. Ubrzo smo se preznojili i razdvojili. Neki novi članovi uputili su se na izlet u nepoznato pa ih je iznenadila snaga planine koja traži malo više fizičke kondicije. Podijelili smo se u dvije grupe. Nekolicina nas je ostala pružiti psihičku i fizičku potporu našem novom članu. Vjerujem ako zaista voliš planinu, ona će ti dati snage da prevladaš i naizgled nepremostive prepreke. Neki s manje, a neki s malo više napora stižu do Doma „Ivica Sudnik“ na Velikom dolu (530 mnm) gdje pravimo zasluženu pauzu. Pivce i sokići nas baš rekuperiraju, a mi se družimo uz ugodno ćaskanje i smijeh. Krećemo dalje prema planinarskom domu „Željezničar“. Na putokazu kaže kako imamo samo pola sata do njega. Većina naših planinara se uputila prije nas. S noge na nogu oko 20.00 sati stigla je i naša mala simpatična grupa u planinarski dom „ Željezničar“ na Oštrcu (691 mnm) na kojemu su nas naši dočekali pljeskom. Budući da je vrh od doma samo 10 minuta Sanja, Mirjana, Tajči i ja odlučile smo se popeti na kameni vidikovac kako bi upile sve ljepote ovoga kraja. Vrh Oštrc nalazi se u samom srcu Samoborskog gorja na 752 mnm. S njega se pružaju nezaboravni vidici na Medvednicu i Zagreb. Imale smo sreću promatrati zalazak sunca, a ne znam ni sama koliko smo samo fotografija ovjekovječile tog trenutka. Po silasku smještamo se u naše zajedničko ležišće, a potom večeramo. Poslije večere kao i uvijek ugodno druženje, čašica razgovora, šala, smijeha i veselja, a potom noćenje. Ujutro se rano budimo. Neki su zaboravili prethodni dan dnevnike HPO-a pa su morali ujutro u 6 ponovo na vrh. Možda je to bila i sreća jel smo mogle vrh doživjeti pri zalasku sunca i pri svitanju. Danas je Samoborsko gorje obasjano jutarnjim zrakama sunca dobilo neki novi šarm. Nakon bezbroj fotografija silazimo na doručak. Naša organizatorica Marija je uvela jutarnju gimnastiku kao novinu na izletima kako bismo mogli zagrijati tijelo na radnu temperaturu za uspon. U 7.50 sati, opet prije očekivanog termina, krećemo u nova osvajanja. Markacije baš i nisu idealne. Malo ih ima pa ih malo nema. Zapravo više ih nema nego što ih ima. Ipak pronalazimo put. Dolazimo do Velikih vrata gdje nas očekuje gadan uspon od sat vremena na kojem smo ostavili dušu, ali dolaskom do doma odmah smo zaboravili prolivene kapi znoja. Častimo se u domu i divimo pogledu koji seže u nedogled. Krećemo na vrh Japetića koji je dvadesetak minuta od doma. I eto nas na najvišem vrhu Samoborskog gorja na 879 mnm. Na vrhu 12 m visoka piramida i baš danas su je bojali planinari iz Jastrebarskog tako da se nismo nažalost mogli popeti na nju. Krećemo prema Cerinskome viru. Hodamo šumom i dolazimo do ceste gdje nas putokaz vodi ponovo u šumu, ali izgleda da ovom stazom nije dugo nitko hodao. Granje, raslinje, divlje kupine i koprive. Blago nama zadnjima. Prvi krče stazu da mogu proći. Odjednom markacija više nema. Vraćamo se na cestu i gledamo otprilike gdje smo. Samoborsko gorje zna i zavarati. Pitamo bicikliste koji dolaze ususret kuda moramo ići. Oni nas upućuju prema Šoićevoj kući. Ponovo skrećemo s ceste u šumu. Ipak je šumom ugodnije. Ova je gorska ljepotica pravi izvor uživanja i odmora za dušu i tijelo. Promatramo markacije. Neke su izblijedjele. Putokaza uglavnom nema. Staza se odužila, a naše noge postale su sve teže i teže. Dolazimo do Malog Lipovca gdje nam putokaz pokazuje da je do Cerinskog vira još 50 minuta. Budući da smo se već nahodali, a i bilo je kasno odlučili smo kako ćemo taj posjet ostaviti za neki drugi put. Spuštamo se u Mali Lipovac gdje po nas dolazi naš „brzi Vinko“ i tu završava naš posjet Samoborskom gorju. Pomalo umorni, ali ispunjeni najljepšim dojmovima krećemo kući. U autobusu ludo i nezaboravno. Autobus „za preporučiti“. Naš smisao za humor uspio nas je održati živima do Osijeka.
Ovaj ću izlet pamtiti po maloj, ali simpatičnoj družini koja je svojim pozitivnim iskricama uspjela ovaj izlet učiniti nezaboravnim. U sjećanju će mi ostati lijepi cvjetni gradić koji odiše svojim šarmom, zeleno samoborsko gorje koje nam je podarilo svoje skrivene ljepote. Draga Marija hvala ti za ovaj nezaboravan izlet pun smijeha i osmijeha. Dala si sve od sebe kako bi svima ugodila i kako bi ovo vrijeme provedeno u zajedništvu bilo ispunjeno zadovoljstvom i osmijehom na licima. To si i uspjela, stoga se s radošću prijavljujem na svaki tvoj sljedeći izlet.
Valentina Bušić