Uz 130 godina Planinskog družtva „Bršljan“ Osijek i 100 godina Podružnice Jankovac  Osijek Hrvatskog planinskog družtva u Zagrebu

Uz 130 godina Planinskog družtva „Bršljan“ Osijek i 100 godina Podružnice Jankovac  Osijek Hrvatskog planinskog družtva u Zagrebu

 

U godini obilježavanja jubileja Planinarskog družtva „Bršljan“ Osijek (130 godina) i Podružnice Jankovac Osijek Hrvatskog planinarskog društva Zagreb (100 godina), organizira se u vremenu 26. do 28. srpnja 2024. godine uspon planinara „Bršljan – Jankovca“ na Triglav (2864 mnm ) najviši vrh bivše države, koji to više nije hrvatskim planinarima, ali je zbog svojih geografskih specifičnosti i dalje je vrh koji hrvatski planinari vole da osvoje.

Prvi pravi planinarski iskorak prije 100 godina novoosnovanog  planinarskog društva Jankovac iz Osijeka bio je uspon na Triglav.

U svojih 100 godina postojanja, jankovački planinari imali su na Triglavu i dva smrtna slučaja svojih članica pri usponu – Dijane Šebek i  Lidije Virgej . Kada su nam misli na Triglavu, moramo se i njihovih imena sjetiti.

 

Ovaj uspon na Triglav, opisan je u  Slavonskom športskom listu iz Osijeka. Tekst Dr. Firingera je karakteristično putopisan i informativan. Ovaj puta u reprintu, tekst je namijenjen drugom čitateljskom i krugu i nivou. Zato je napisan ovaj tekst, koji može pomoći boljem razumijevanju izvornika.

Sugestija za organizatore ovoga izleta u narednim godinama je da izlet organiziraju istim itinererom, noćenje u istim planinarskim domovima, vožnju vlakom iz Osijeka, kao i povratak vlakom u Osijek. Sugestija + je:

• Izlet organizirati 1926. godine, točno 100 godina nakon prvoga,
• Po mogućnosti i terminski istodobno,
• Prijevoz vlakom iz Osijeka i povratak vlakom u Osijek,
• Uspon na Triglav voditi trasom kojom je vodio i Dr. Firinger,
• Svi učesnici pored ostalih uvjeta da mogu biti učesnici izleta moraju voditi dnevnik sa izleta,
• Po povratku s puta, posebno povjerenstvo pročitati i pregledati će dnevnike svih učesnika, i najbolji nagraditi povratom službenih troškova izleta.

 

 Osvrt na članak Dr. Firingera iz 1926. godine „Osiječani na Triglavu“

Prema podacima iz Državnog arhiva u Osijeku, do prvog uspješnog uspona na Triglav došlo je između 04. i 09. rujna 1926. godine.

Prisjetimo se da je Podružnica Jankovac osnovana 19. listopada 1925. godine, a na prvoj godišnjoj skupštini održanoj 30. srpnja 1926. godine donesena je odluka da nakon više izleta na Jankovac i slavonsko gorje, za ozbiljnije uspone trebaju i viši ciljevi  i višlje gorje. Ozbiljnije iskustvo u planinarskim vještinama je tada imao samo Dr. Firinger. Ljubav prema planinama i planinarstvu stekao je u vrijeme 1. svjetskog rata na talijanskoj fronti tijekom 1919. godine. Dr. Firinger se sjeća „da mu je zapovjednik odsjeka bio poznati planinar Rudolf Badžura. S njim je prešao sve Karavanke, a bio je i na Triglavu“.

Sa Dr. Firingerom na prvi uspon osječkih planinara  na Triglav 1926. godine su krenuli Nada Bosutić, Josip Brožan, Ivan Flod, Ferdo Gastajger i Ivan Slaviček.

Ivan Flod, je bio član društva, ali budući je bio i dopisnik zagrebačkog „Jutarnjeg lista” pisao je o izletima na kojima je učestvovao i tako širio pozitivnu energiju za planinarstvo. Učestvovao je i na prvom osječkom usponu na Triglav.

Nada Bosutić  bila je školovana žena, sa širokim spektrom interesa, rušila je društveno nametnuta pravila koja sa zdravim razumom nisu imala veze.

 

                                             

Sve ono što je skromni čovjek Dr. Firinger namjerno izostavio iz svojih članka, da ne bi koga povrijedio i sl., to je Flod objavio. Nije Flod bio „zločest“ nego je raskrinkavao malograđanštinu, mimikriju.

Dr. Firinger piše: Putnici što silaze sami planinari. Ljubljančani, Zagrebčani, a eno i nas Osječana. Zvone okovane cipele i štapovi, na leđima svima uprtnjače, dame, ako ne prije, a ono sada odlažu „krila“ (suknje) i idu dalje u hlačama, jer na Triglav se ne može u suknji.

Iz Osijeka odvažna grupa krenuloje 4. rujna navečer prema programu odštampanom u „Slavonskom sportskom listu”. Sljedećeg dana noćilo se u Aljaževom domu. Uspon idućeg jutra (6. rujna) iz Aljaževog doma preko Praga, Staničeve kuće, na Kredaricu. Još istoga popodneva popeli su se Nada Bosutić, Ivan Flod i Ferdo Gasteiger prvi na vrh Triglava. Na Kredarici su svi noćili. Idućeg dana (7. rujna) svi članovi su se popeli na vrh Triglava i preko Doliča se spustili preko Triglavskih jezera i noćili u Koči pri Triglavskih jezerih. Povratak na Bohinjsku Bistricu bio je preko Komarče i izvora Savice. Vrijeme je bilo prekrasno, sve je prošlo bez ikakvih neprilika iako neki članovi nisu bili osobito opremljeni, pa je tako bivša tajnica ( op. Nada Bosutić) prešla Triglav u izrezanim cipelama s visokim petama. Predsjednik je o tom prvom izletu Osječana na Triglav napisao dug izvještaj za osječki dnevnik „Hrvatski list”, ali ga ovaj nije donio, jer je izvještaj „trebalo donijeti odmah po održanom izletu”.  Dr Firinger je napisao novi izvještaj (prvi se zametnuo u uredništvu „HL”), koji je izašao u dva broja „Slavonskog sportskog lista”.

Dr. Firinger piše: Danas od svega opisanoga razne stvari su nam neobične. Mnogo toga bilo je tada kud i kamo neobičnije nekadanjim Osječanima i seljacima po slavonskim brdima kroz koja su prolazili prvi osječki planinari. Ponajprije bilo je svima nerazumljivo odijevanje planinara. Hodanje odraslog muškarca u kratkim hlačama („kao mali dečko”) s uprtnjačom na leđima („kao pučko-školac”) kroz grad izazivalo je opću pažnju i okretanje svih prolaznika uz raznovrsne primjedbe, pogotovo prolaženje ženske u hlačama, a kadkad se došlo pred koje selo, pa da ne dođe do sukoba morale su ženske preko hlača navlačiti svoje suknje. Tada nije bilo moguće, da muškarci idu bez košulje, a oblačilo se kojekako. Počimalo se s najstarijim hlačama i cipelama. Tek pomalo nabavljali su članovi planinarsku opremu. Nisu svi imali ni uprtnjače, pa se našao član, koji je prešao Papuk s kovčegom u jednoj ruci i dugim drvenim tronožnim stalkom za fotografski aparat sa staklenim pločama u drugoj ruci.“

Originalni tekst je objavljen u listopadu 1926. godine u Slavonskom športskom listu iz Osijeka, snimke iz 1926. godine.

 

Dr. Kamilo Firinger: Osječani  na Triglavu

Osječka podružnica Hrvatskog planinarskog društva „Jankovac“ nakon poduzetih izleta u požeško gorje, odlučila je poduzeti izlete u visoko gorje, a u prvom redu na najvišu goru u Jugoslaviji, Triglav. Daleko je Triglav doduše od Osijeka, no svojom krasotom i, raznolikošću i uređenjem za turiste pruža on jedan od najzahvalnijih turističkih objekata.

Krenulo se iz Osijeka u subotu 5. o. mj. večernjim vlakom. U jutru jednokatna stanka u Zagrebu, o podne jednosatna stanka u Ljubljani. Toliko, da se .moglo prošetati Ljubljanom do sredine grada. Prešernov spomenik, stolna crkva, Zvezda, Tivoli. Preko puta hotela Ston nove palače. I Ljubljana se razvija. Danas je poluprazna, samo nedeljna publika, veći dio grada je u prirodi, Savi ili gorama.

Gorenjski vlak vozi nas dalje. U magli Kamniške Alpe, oko pruge ravnica. Skoro kao srijemska, tek malenih dimenzija, i nigdje žito, nigdje kukuruz, već heljda, proso i krmno bilje. Uz prugu Sava. Brza, zelena, bistra, a iz čitave Save, od Ljubljane do Jesenica učinjeno je danas kupalište, svagdje se kupaju i sunčaju. Nešto domaći, nešto izletnici.

U Jesenicama opet prelazimo. Lokalni vlak. I taj je pun. Slovenci mnogo putuju osobito nedjeljom. U Jesenicama je inače najmoderniji kolodvor u Jugoslaviji, sa podzemnim tunelima za putnike, sagradila ga Austrija za karavansku željeznicu, koja preko Gorice spaja Korušku s Trstom. Iza Jesenica dolina se suzuje, Sava se probija između Julijskih Alpa i Karavanaka, s obje strane približuju se gorski velikani. Oko 5 sati popodne, nakon 21 sat vožnje, napokon smo pred ciljem, silazimo na stanici  Mojstrana (656 m), izlaznoj točki za Triglav, koji se bijeli na jugu kao ogromna, bijela, kamena gromada. Putnici što silaze sami planinari. Ljubljančani, Zagrebčani, a eno i nas Osječana. Zvone okovane cipele i štapovi, na leđima svima uprtnjače, dame, ako ne prije, a ono sada odlažu „krila“ (suknje) i idu dalje u hlačama, jer na Triglav se ne može u suknji. Od Mojstrane se može na Triglav trima dolinama, preko Vratiju, Kota i Krme. Najljepše je preko Vratiju, stoga svi idu ovuda, a Krmom se ovaj put nije ni moglo, jer je ona kraljevo lovište, u kojemu su upravo lovili rumunjski kralj i naš kralj.

Lijep put ide dolinom Vratiju uz gorski potok Bistricu. Uz potok šuma, iznad nje golo kameno stijenje. Na pol puta slap Peričnik. Lijep slap, no Jankovac kao da je viši, i ako je ovaj jači i ljepši. Iskoristivši konjunkturu pod slapom se već našla“»okrepčevalnica“. U sumraku, iza 2 i pol sata hoda dolazi se u Aljažev dom (1015 m), dobro uređeni gorski hotel Slovenskog planinarskog društva. Lijepa velika drvena jednokatna zgrada, dobro uređena, na krasnom mjestu, na podnožju Sjeverne triglavske stijene, okolo crnogoričina šuma i gorske livade.

Velika dvorana dupkom puna. Najviše Hrvata, onda Slovenaca, a ima i Nijemaca, došli su čak iz Bremena. Opremljeni su užetima i posebnim papučama za penjanje po stijenama, jer hoće da Slovencima pokažu neki nov put na Sjevernu triglavsku stijenu, najopasniji dio Triglava, skoro okomitu stijenu na koju se treba bez puta penjati sedam sati i koja godišnje guta svoje žrtve, čiji portreti onda urešuju veliku sobu Aljaževog doma.

 Živahno je ondje kao u košnici, jer skoro svaki triglavski posjetnik prolazi ovuda. Prema spomen knjigi, premda je ovogodišnja sezona radi kiša slaba, naš broj je u ovoj godini 2,466. Cijene, kao i u svim triglavskim kućama jeftine. Juhai čaj po 3 Din, prikuha (varivo) 6 Din, naravni zrezek (odrezak) 15 Din, krevet u skupnom ležištu 5 Din, u posebnoj sobi 20 Din. Ovdje je doduše hotel no u gornje kuće treba sve na leđima vući. I drvo, samo ne vodu. Ta se topi iz snijega. U 10 sati veliki zapovjeđeni razlaz i zabrana glasnog govora, tek tu i tamo još posljednji „cviček“, slovenski vinski specijalitet, kiseliš. ili „brizganec” — brizgauč“, po naški uštrcak

U jutru se pružila pred nama sva divota triglavskog gorja. Kako se približuje jesen, zrak je čist, stijenje poprima plastične forme i približuje se skoro na dohvat. Od Aljaževog doma može se na Triglav na četiri načina. Bez puta, a eventualno i bez glave Sjevernom stijenom, preko Luknje neuređenim i opasnim Bambergovim putem, uređenim i opasnim Tominšekovim putem i preko Praga, najuređenijim putem. Bila je duga borba između oba posljednja puta, za prvi put odlučio se oprezniji dio slavonske ekspedicije ipak za Prag.

Nekoliko desetaka minuta iza Aljaževog doma prestaje šuma a dolazi samo kamenje, glečerova morena. Dolaze i zadnji ostaci glečera, snijeg, od kojeg izvire potok Bistrica. Prešavši kamenje i snijeg sa crvenom bojom izvrsno markirani put polazi na stijenje. I penje se, penje. Skoro bez kraja i konca, koja četiri sata. Sada oko stijenja, sada uza nj, a bome i ravno na nj. Najteži je sam Prag (1980 m), oko 15 m visoka glatka, skoro okomita stijena. Prije je Prag značio smrtnu opasnost, danas ne znači mnogo, jer su zabijeni u stijenu željezni klinovi, pa se čovjek penje po njima kao po ljestvama. Put je mjestimice tek tako usječen u stijenu, da je uzak, te uprtnjača na leđima zapinje o stijenu, neoprezne penjače mogla bi uprtnjača i dole povući.

(Nastavit će se)

 

 Iza Praga put je manje strm, no prolazi kroz kamenje i umara. Što više to je ljepši pogled na susjednu Škrlaticu (2728 m) i njeno društvo. Dolazi na koncu i veliki triglavski ravnjak sa Triglavskom kućom na početku i Staničevom na kraju, između njih veliki triglavski glečer. Zeleni snijeg, a nad ovim Triglav. Najprije Mali, iza njega Veliki. Danas je izvanredno posjećen. Na kilometre projicira se na horizontu na samom vrhuncu bijeli Aljažev stup, a cijelim putem do njega planinari. Kad se gleda ozdo kako ljudi stoje ravno na stijenama i lebde u zraku, čini se ovaj put strašnim, premda u naravi nije ni izdaleka tako strašan.

Na početku triglavskog ravnjaka dijele se dva puta. Jedan ravno na Kredaricu. drugi u stranu, na Staničevu kuću. Kako imamo dosta vremena, odlučujemo se pogledati i ovu. Staničeva koča (2332 m) jednokatna je zidana ugodna kuća. Prije je pripadala njemačkom austrijskom alpskom društvu i zvala se Deschmann – Haus. Iza rata su si Slovenci ovu kao i sve ostale austrijske planinske kuće sekvestrirali i prisvojili, prekrstivši im imena u promjenjenim prilikama odgovarajuća. Kao anti­teza prvoborcu Slovenaca Bleiweissu bio je inače slovenski potomak Kori Dežman prvak germaniziranih Slovenaca, koji je htio da svoj narod utopi u germanskom moru i velikoj -njemačkoj kulturi, ali ga je historija desavuirirala.

Za Triglav se pred rat vodila između Slovenaca i Nijemaca očajna borba. Triglav je među Nijemcima bio izvanredno popularizovan i na njemu su Nijemci imali 3 kuće. Prvi je borbu za slovenski Triglav poveo stari župnik u Mojstrani Aljaž i u prvom redu mogu  Slovenci zahvaliti njemu da su spasti Triglav. Pri gradnji planinarskih kuća imali su Slovenci i Nijemci raznu metodu. Nijemci su ih gradili na podnožju vrha. Slovenci pod samim vrhom. Slovenska metoda je bolja, jer omogućuje doći na vrhunac u najljepši čas. pri izlazu sunca. Staničeva je kuća radi svog položaja na strani i manje posjećena. mi smo bili br. 696.

Zrak izvanredan, čist, sunce gorsko, nebo osobitog plavetnila, kao od azura. Sunčali smo se, kasno popodne krenuli smo najgornjim putem na Kredaricu. Triglavski dom (2515 m.) pod samim Malim Triglavom i na rubu velikog glečera, koji je ove godine dva put veći nego obično. Ovdje se križaju svi putovi za Triglav. zato je kuća dobro posjećena (naš broj je 1771). Kako je tih dana bio na Bohinjskom jezeru kongres Saveza planinarskih društava bilo je toga dana na vrhuncu Triglava i Kredarici planinara iz čitave države. Mnogo Hrvata. Tako podpredsjednik HPD potpredsjednik Skupštine Pasarić, a i Srba iz Beograda od Srpskog plan. društva i iz Novog Sada od „Fruške gore“. Planinarstvo prodire i na Balkan, te bi na godinu prema obećanju predsjednika HPD ministra Dra Krajača imao dapače biti skupni veliki izlet na Šar planinu, za koji je izlet g. ministar obećao planinarima asistenciju žandarmerije i mitraljeza. jer su se dosada zanimali za nju samo kačaci.

Kredarica je lijepa jednokatna kuća, dosta velika, uz nju je i kapelica, u kojoj se nedjeljom za planinare pred zoru služi misa, neki planinarski parovi ovdje su se i vjenčali. Kuća je na samom rubu, razvođu. te se pruža od nje pogled na obje strane, i prema Mojstrani i prema Bohinjskom jezeru.

Kroz noć se motali po nebu oblaci i vjetar oko kuće zviždao, kao da će je odnijeti, no jutro je osvanulo vedro. Počeo je glavni triglavski uspon. Desetak metara od kuće nalazi se sedlo između Kredarice i Malog Triglava i sada put vodi nekoliko metara uz glečer i onda ravno na stijenu. Na stijeni su uklesane stepenice, sa strane su zabodeni klinovi i vise željezna užeta, tako se ravno penje sve do Malog Triglava (2725 m). Od ovog se ide uskim grebenom preko sedla prema samom vrhuncu Triglava. Greben je mjestimice širok tek 20— 30 cm. a s obiju strana zijeva ponor od nekoliko stotina metara. S jedne strane zabijene su željezne motke, a ove sa među sobom spojene željeznim užetom. za koje se ondje izgledale put strasniji, nego li je. pa tako oni koji i mogli stra­dati ostanu dole.

Danas je Triglav šetalište. Na vrhuncu Velikog Triglava (2864 m) bio je toga dana oko 60 ljudi. Nekoliko njih i preko 60 godina, a s droge strane načinio je senzaciju i jedan mali Slovenac od 7 godina. Roditelji mu obećali auto, ako se popne na vrh Triglava i mali je pošao. Do Kredarice posve sam dalje su ga za svaku sⁱgurnost svezali užetom. Inače se na Triglav ne ide svezan jedino na vratolomnu Sjevernu stijenu. Bilo je i desetak Nijemaca na vrhu. Iz Celovca. Beča. Graza. Munchena. Stuttgarta. Senzaciju su napravili i dvije žutokose Bečanke, jer su bile golih nogu bez čarapa, a hlače su im bile kao za kupanje, pedalj duge. Ali i mi Osječani imali smo svoju domaću senzaciju. Naša odvažna osječka planinarka ne samo da je s predstavnikom osječke štampe, hazene i specijalistom za poplave bila uvijek i prva i dva put se popela na vrhunac Triglava, jer joj jedamput nije bilo dosta, već se ona popela na vrhunac Triglava ne sa okovanim teškim cipelama kao što su to do sada činili svi planinari, nego u običnim lakim nepotkovanim ženskim polucipelama. Ona je u njima izdržala i većinu puta, ali se zato ipak ne bi moglo i drugim planinarkama savjetovati. da je u tom slijede. Ne može svatko. što naša Nada može.

Na samom vrhu je Aljažev stup, iz željeznih ploča sastavljen, 2 m visoki a 1 1/2 m široki stup, bijelo obojadisan sa razglednim prozorčićima. Iznutra je naslikana radi orijentacije panorama okolišnog gorja. Iza jakih kiša vidi se i more i Gross Glockner, mi smo našli osrednji vidik. Karavanke, Krn, Julijske Alpe, u Koruškoj kroz maglu vidio se Dobrač. Najviše je imponirao Montaž, bijel, iza oblaka, kao sablast, sa svoja dva visoka vrhunca čas se u horizontu iza oblaka pojavljivao da se za-čas u oblacima opet raspline.

(Svršit će se.)

 

Vrhunac Triglava danas je granica između Jugoslavije i Italije. Sam vrh, .Aljažev stup, ipak je potpuno naš. Dva koraka pred njim stoji betonski pogranični kamen. S jedne strane stoji na njemu SHS s drage I. no Slovenci valjda ne priznajući ovu samovoljnu granicu odklesali su iz kamena omraženi im I, radi čega su se prisutni uspaljivi Talijani vrlo uzrujavali. Tri koraka od Aljaževog stupa, pa se iz Zlatorogovog dolazi u Musolinijevo carstvo. Deset koraka od stupa sa svake strane nalaze se željezni stolovi, i u njima spomen knjige. U talijanskom knjiga i pečat talijanskog alpinskog društva, u slovenskom slovenskog. Ovo susjedstvo ne čini ipak nijednoj od knjiga dobro, jer jednom odnesu Talijani Slovencima knjigu, a drugi put zato za uzvrat odnesu Slovenci Talijanima knjigu. Promijenilo se već mnogo knjiga i tek nedavno ponestale su solidarno obje knjige, ali kad smo mi bili uskrsnule su iznenadno obadvije. Bile su doduše prilično išarane i izderane, no mogli smo se ipak u. njh zapisati. Gore je postrađao talijanski pečat, jer su Slovenci ne priznajući talijanski prevod Gorice (Gorizia) i Triglava (Monte Trioornu) ova dva tuđinska imena jednostavno izrezali i ostavili pečat krnj: »“Club aipino italiano. Sezione .  Monte . . . 1864 m.)

Triglavski vrh je za Talijane istaknuta jedna točka, jer s njega mogu dominirati dolinom Save, kao i mi obratno gornjom dolinom Soče. Granica stoji sada tako, da 4 petine Triglavskog vrha u tupom kutu imamo mi, a 1 petinu šiljati kut Talijani. Granica bi morala ići po razvođu crnomorskog i jadranskog riječja, no Talijani, uvijek gladni, makar i za golim kršem, pomakli su je preko grebena i ona na jug ide čudnovato, više dolinom, negoli grebenom.

Silazak s vrhunca neugodniji je radi svoje strmine nego li uspon, ali je brži. Mjestimice smo i trčali. Na Kredarici smo pokupili svoje naprtnjače i zaputili se na južnu stranu, prema Bohinjskom jezeru. Vodi onamo više puteva, mi smo se odlučili na put preko Sedam jezera. Zanimljiv put premda malo posjećivan, jer je najdulji.

Obišavši Mali Triglav dolazi se ovuda u Aleksandrovu kuću (2.408) bivšu austrijsku Maria Theresien Hutte. Kuća je lijepa, no radi svog položaja manje posjećivana od Triglavskog doma, mi smo ove godine bili u njoj br. 1332.

Dalje vodi put velikim triglavskim kotlinama. Čas po rubu stijena, čas po krupnom, čas po sitnijem šljunku, mjestimice „preko leđa.“ Najprije se put spušta do sedla Dolič (2.151 m) razkrižja putova, na kojem je međa s Italijom, da se onda ispod gore Kanjavec po samom šljunku popne na sedlo Hribarca (2.357 m). Nakon ovećeg gorskog ravnjaka dolazi se konačno do novog sedla, pod koji se pružila Dolina Sedam jezera. Obišli smo sva jezera, i prva dva koja su postrance od puta. Prvo jezero, Jezero pod Vršacom (1.993 m) je u kotlini, već na talijanskoj strani, sto koraka od granice. Vodu mu nismo mogli vidjeti, jer je nije bilo, jezero je presahlo. Gdje je voda stajala, vidjelo se samo po tom što je ondje stijenje bio crno. dok je ono inače bijelo. Drugo triglavsko jezero Rjava mlaka (2.002 ) je veće, voda tamna, crnkasta, ledena, kojih 6 do 7⁰. Kad se stane u nju, noge poplave od zime, što jednog od nas ipak nije smetalo, da se i u takvoj vodi okupa. Dalje od nekoliko koraka nije se usudio. Drugima se ne preporuča ni to, previše opasna je to kupelj. Treće jezero zove se Zeleno jezero (1.978 m). Plitko jezero i zelenkaste je boje.

Iza njega prestaje kamenita pustinja, koja je počela odmah iza Aljaževog doma i počinje se javljati trava, grmlje, a kad dođe četvrto Veliko jezero (1840 m) javlja se već i drveće. Ovo jezero je opet crnkasto od triglavskih jezera najveće, pružilo se na dnu velike kamene doline. Peto jezero  je maleno, odmah do njega je dvostruko šesto jezero. Jezero pod Tičarico (1.677 m) okolo lijepa šuma, između obiju jezera Koča pri triglavskih jezerih, bivša Triglavseen-Hutte. Ovdje nas je stigla noć, te smo noćili. Kuća je bila puna, premda se ona slabije posjećuje (1.061 bilo ih je pred nama).

8 h ujutro ostavili smo i ovu kuću i počeli s glavnim spuštanjem. Prolazi se kraj spomenika, što ga je SPD podiglo Rusima, koje su Austrijanci ovdje postrijeljali, jer su ih uhvatili na bijegu prema talijanskoj bojnoj liniji. Bježali su ne htijući kao zarobljenici ovdje Austrijancima graditi drugu bojnu liniju. Bohinjsko jezero uopće nije veliko rusko groblje, tu su tisuće Rusa radile na cestama i utvrdama. Toliko krvi i znoja, a danas je sve prekrila trava, upravo tako, kao i desetak kilometara zapadnije, gdje se vukla krvava fronta na Soči.

U šumi nalazi se Črno jezero (1.340 m.),  kojem okolica ipak dalje zelenkasti izgled, skoro iza njega počinje silazak po stijeni Komarča. Opasan silazak nije ni malo, ali dosadi vuče se bez kraja i konca, jer se treba spustiti po skoro okomitoj stijeni visokoj do 700 m. Uspinjali se ovim putem ne bi se moglo nikomu preporučiti. Pogledati smo i izvor Savice (805 m), jak mlaz vode kop se odmah ruši kao slap, pod slapom našli smo već letovišćare, obligatnu okrepčevalnicu i — automobile. Daljnji dio puta spada stoga u kupališnu, a ne planinarsku rubriku.

U hotelu SPD Zlatorog (527 m) na zapadnom rubu Bohinjskog jezera smo našli sve živahno, publika kupališna, dosta Srbijanaca, koji ovamo prave izlete iz sada za njih mondenog Bleda. Da stignemo vlak u 15 sati, koji će naš slijedeći dan u jutro dopremiti natrag u Osijek, morali smo sjesti u autobus, što vozi na željezničku stanicu Bohinjska Bistrica, a bili smo neobično začuđeni, kad je šofer tražio od nas samo 15 Din, premda je u autu stajalo crno na bijelom, da vožnja stoji 25 Dinara.

Oko Bohinjskog jezera jure cestom automobili. Nedaleko Zlatoroga povučena je preko ceste žica, na njoj platno sa Gregorčičevim stilovima: „Nazaj v planinski raj!“ Zbog prisustva automobila čini se da je ovaj napis prerano, odnosno prekasno ovamo stavljen, teško da bi se Zlatorog pomirio s mirisom benzina. U brzoj vožnji jedva smo ga i zamjetili. Svijesni smo ga postali tek sutra, kada smo se opet našli u osječkoj prašini i među podravskim komarcima.   

(Konac.)

 

Pripremio:

Đorđe Balić, kroničar osječkoga i slavonskoga planinarstva, 26. srpnja 2024. godine