Velebit: Ljubičko Brdo, Veliki Sadikovac; 13.-15.08.2021.
Velebit
Koliko god puta da dođeš gore uvijek je drugačije, neobičnije ili čak neprepoznatljivo. Uzroci mogu biti različite prirode, od prirodnih promjena uzrokovanih ovim nesnosnim vrućinama do staračke senilnosti, no bitno da je zanimljivo 😊.
Dva i pol dana Velebita tek ti otvori oči za sve te ljepote, a već moraš kući. Posebno kada postoji tako vrhunski smještaj kao u hostelu Čelina smještenom na pola puta između Baških Oštarija i Karlobaga, koji nudi stvarno ono što je teško na cijelom Velebitu naći, ogroman parking za nekoliko autobusa, prostrane spavaonice, zajedničku kuhinju, Veliki dnevni boravak (s velikim početnim slovom) te dovoljan broj sanitarnih čvorova da čak i veća skupina poput naše nije imala baš nikakvih problema ni čekanja za tuširanje. Kad k tome dodaš iznimno ljubazne domaćine, vrhunsku večeru iz bakine kuhinje te pića koliko god želiš ili trebaš… Apsolutna preporuka za smještaj, ukoliko se nalazite tu negdje oko Baških Oštarija.
Osim toga, svjetlosno zagađenje lokacije je minimalno. Ivan Smokrović je svojim fotoaparatom napravio vrhunske fotografije noćnog neba i Perzeida, pogledajte dolje…
Usporedbe radi, sjetite se samo smještaja u planinarskoj kući Alan, koja je udaljena svega 50-tak kilometara od hostela Čelina i koju HPS smatra „jednim od objekata od nacionalnog značaja“. Zbog raznih razloga nema struje, sanitarnog čvora ni pitke vode, a u jednom dijelu spavaonice spava se na madracima na podu kao sardine… Kako kaže narodna poslovica „Ako želiš nešto napraviti naći ćeš način, ako ne želiš, naći ćeš opravdanje“.
Skupina od trideset i četvero planinara je bila prilično velika, s obzirom da se zadnjih godina po Velebitu uglavnom muvaju manje skupine koje se prevoze jednim ili dva kombi vozila. Raznolika skupina planinarki/planinara, različitih fizičkih mogućnosti i planinarskog staža (neki prvi put na Velebitu) hoda vrlo ujednačeno, uglavnom do prvih jačih uspona kada prepuštamo „brže i jače“ da odjure gore. No, nismo ni mi za baciti, hodamo polako, pričamo, uočavamo detalje krajolika, više odmaramo i na kraju dođemo gore, možda koju minutu kasnije.
Sladovačko brdo, Veliki Sadikovac, Ljubičko brdo, Kubus, subotnje kupanje u Karlobagu na plaži Tatinja, sve što je planirano je i realizirano. I k tome, ne manje važno, baš svi su sve to uspjeli napraviti, bez obzira čak i na „strah od spusta“.
Kako stvari stoje, još malo pa će Ortran morati slati na vožnju drugog vozača budući da će ostati bez Vjeke, koji je toliko često s nama da će mu dosaditi čekati nas kod autobusa i početi planinariti, neke uvjete već zadovoljava.
Za kraj, bilo je i nekoliko događaja koji se u formi „naučenih lekcija“ vrlo jasno utisnu u pamćenje. Gubljenje torbica s dokumentima i gubljenje ljudi uvijek je moguće, bez obzira koliko mi mislimo da je sve sigurno.
Ivan Lončarić
