VIROVITICA – BILOGORA, 23.10.2016.god.
VIROVITICA – BILOGORA, 23.10.2016.god.
Bio je to jedan prekrasan izlet. Katni bus, nas sedamdesetak, neki ostali bez karte. Mirela se pokazala kao dobar organizator, vodič, mi zadovoljni, nadam se i ona .
Kako sam na Virovitičkim ribnjacima bila prije par godina i još mi je slika predivno uređenog okoliša pred očima, mislila sam šta ću ponovo. Kada sam vidjela kako se puni bus, k’o da se nešto džabe dijeli, odlučim, idem i ja. Krećemo rano, magla, a nikako da svane. Svanulo nam je u Našicama na bureku.
Ja sam sjedila na katu u busu i baš mi je bilo dobro, razmišljam, kako je dobro ići na izlet bez brige i pameti. Mireli sigurno nije bilo lako, šta su je sve pitali…
Stižemo do odredišta, podno Bilogore, u planinarsku kuću Brus gdje nas čekaju domaćini, HPD „Papuk“ Virovitica. Možda smo mi bili pospani, namrgođeni, kažem možda, ali srdačan doček, miris čaja i rakije nas je razdrmao i postadosmo mi. Par prigodnih riječi s jedne i druge strane i plan za danas . Dijelimo se u dvije skupine, 2 sata hoda i 6 sati hoda. Ja hodam 2 sata. U stvari Bilogora i nije gora, visina je 303 m, a mi se nismo penjali tako visoko, ostali smo na nekih 215 m, jer nas je blato vuklo nazad, (šala) a kada smo se popodne spustili u Viroviticu donijeli smo im na gojzama čari Bilogore, a tek u kafiću Titanik, dobro da nije potonuo.
Bila je to prekrasna šetnja Bilogorom, prava jesen, lišće, blato, sunce se povremeno probijalo kroz šumu i dalo Komlošiju zadovoljstvo za dobru fotku. Cijelim putem pratimo tragove divljih svinja, a vodič kaže ima i jelena. Ja mislim da smo priželjkivali susret sa apatinskim jelenom. Nismo se sreli sa životinjama Bilogore. Vodič nas pita šta mislimo koja je najopasnija životinja na Bilogori, a mi počnemo nabrajati, nisam čula da je netko rekao tigar, lav, slon…., ostalo smo sve nabrojali. Na kraju ispade krpelj. Kada smo se svi počeli češkati, rekao je da se ne sekiramo, oni po povratku iz šume besplatno pregledaju, onda nastavimo bez brige. Dođemo do „jezera“ Vilinsko oko, tu napravimo pauzu i slikanje.
Stižemo do planinarske kuće, a tamo kotlovina, kobasica i grah. Šta drugo nego jedi. Obišli smo mi još i dva izvora, do jednog minuta hoda, a do drugog 5 minuta, piše na putokazu, a ja mislim da su pretjerali u minutaži, po meni je sve skupa 5 minuta. Već nam je hladno pa smo se okupili oko vatre koju su domaćini zapalili. Stiže i velika grupa, blatni kao i mi, gladni. Brzo je podijeljen ručak. Hladno je ni lomača ne pomaže. Idemo do busa pa u Viroviticu.
Slušamo o povijesti Virovitice, njezinoj kulturnoj baštini. Možda smo bili malo i neozbiljni, ali pratili smo sve što nam je vodička kroz Viroviticu govorila i pokazivala. Nadam se da nam nije zamjerila, umor i hladnoća učinili su svoje.
Kada smo sjeli u bus i pregrijali se bilo je tu i pjesme, a vozili smo se preko Bizovca, Valpova, odkuda sve ne, kada nas ima od svuda. Nada je naravno radila, učlanila je 513-og člana. Kada sam već spomenula Nadu, sjetih se kolača. Nada je nosila veliku kutiju kolača koji su nam ostali sa vijagra partija. Orase nije. Ne znam da li je netko rekao domaćinima od kuda kolači. Boje da nije, dosta nam je jedna druga župa, tko zna , razumjet će.
Hvala HPD „Papuk“ Virovitica, izvrsni ste domaćini, nadam se da ćemo i mi vama. Da ne nabrajam, pozdrav svim planinarima u Virovitici.
A mi, mi smo bili super grupa. Mirela ako ti je ovo bio prvi izlet sa ovoliko ljudi, položila si.
Mašem na pozdrav.
Angelina
U Osijeku, 26.10.2016.
