Žumberak – Sveta Gera (4.-6.11.2016.)
Žumberak – Sveta Gera (4.-6. 11. 2016.)
Pobjeći od sivila i užurbanosti svijeta zaista nije teško kad je u pitanju Žumberak. Naš izlet počinje u petak poslijepodne kada nas petnaestak kreće osvojiti vrhove Žumberaka. Zadaća uopće nije teška niti zahtjevna pogotovo ako nam „Onaj gore“ podari dobro vrijeme.
Avanturistička ekipa niti ne zna što ju čeka pa smo prema tome i potpuno opušteni krenuli na put. Na Žumberak stižemo kada je noć već dobrano pala. Cesta je drmava i čudna, naš vozač malčice nervozan ali nas ništa ne smije iznenaditi pa tako ni malo uske, drndave cestice. Najavljeni su nam vuci i medvjedi ali mi uopće ne marimo za to.
U naše odredište stižemo u kasnim večernjim satima i naoružani naglavnim lampama idemo u naš planinarski dom. Iako je isti bez struje, dočekuje nas dobrodošlicom uigrana ekipa planinarskog doma „Vodice“. Vatra je naložena, svuda je ugodno i toplo a mi se odmah aklimatiziramo na sve nam date uvjete. Tako opuštene pričopričalice dočekuju ponoć. Netko predlaže ponoćno hodanje a ja sam pomislila da je to zezancija. Međutim, vodiči su ozbiljni i mi najhrabriji krećemo osvojiti noćnu Geru. Moram istaknuti da je to poseban doživljaj i da ni sanjala nisam da je to uobičajeno. Svakako jedno divno i neponovljivo iskustvo. I moje prvo… dakle, posebno. Nakon kratke staze spuštamo se do doma te umorni i zadovoljni uranjamo u svijet snova.
Ujutro se pije kava, čaj i ostale radosti te nakon obilnog doručka, gdje svatko sudjeluje sa svojim aranžmanima, krećemo osvojiti Žumberak. Predviđena staza je oko šest i pol sati hoda. Vrijeme nam ide na ruku pa dobro raspoloženi krećemo put Svete Gere. Vidici su neponovljivi, slike se izmjenjuju brzinom svjetlosti i kada bi htio pohvatati sve te trenutke u nekakav moment ili fotografiju, to bi bilo vrlo težak zadatak. Kroče odlučno naše gojze a mi s glavom u oblacima plešemo svoj ples kroz prirodu i date nam prilike da se stopimo s njom.
Zašli smo duboko u jesen, mraz je ostavio traga, ogoljele grane strše prema nebu, tu i tamo čak se vide tragovi snijega. Miriše zemlja, dah svježine nas obavija svojim magičnim plaštom. Ne bi mi bili ekipa da nam nije dobre zezancije na bilo koju temu. Smijeh se ori planinom a mi neopterećeni stižemo na naše odredište. Sveta Gera nam se ispružila svom svojom ljepotom i oštrinom pa onako malo promrzli hvatamo neke usputne zalogajčiće i gutljaje. Tak toliko da da okrijepimo dušu i tijelo. Ipak nam je ostalo još dobrih tri sata hodanja do doma. Spuštajući se niz planinu, teren postaje malo sklizak ali mi smo vješti pa savladavamo stazu bez veći poteškoća. Usput smo vrlo kreativni pa nastaju igrokazi i ikebane, šumske vile, vilenjaci, bake i mame, unuci i bebe… sve je tu, sve se nekako uklopilo u ikebanu i savršeno funkcionira.
Dobro raspoloženi i u stalnoj „brizi“ jedni za druge dolazimo u naš dom. Ovo mjesto i sama planinarska kuća su vrlo idilični i stvarno smo privilegirani boraviti u ovom predivnom domu. Naime, planinarska kuća Vodice izgleda kao da je upravo izašla iz neke bajke. Sve je od drveta, topla i nevelika sa zelenim prozorima i crvenim srcetima djeluje čarobno i osvaja na prvi pogled. Nije ni čudo što u ovakvom ambijentu postajemo kreativni i što nam se mašta raspiruje u nedogled.
Domaćini nas dočekuju toplim sobama, ukusnim gulašom s njokima i još puno, puno finih delicija. Opuštene i raspuštene pričopričalice feštaju do duboko u noć. Našli smo i instrumente pa nas ništa ne može omesti da nastavimo s partyjem. Naše najsjajnije zvjezdice su uzele alat u ruke (metle) i sviraju unplugged koncert. E, pa to treba doživjeti. Znači, nikakve ovosvjetske stvarčice nam nisu potrebne. Sami sebi stvaramo ugođaj i doživljaj. 
Osjećam se jako privilegiranom biti dio ovakve sjajne i kreativne ekipe. Istina je da bi mi tulumarili do zore ali naši planinari su preumorni pa smo prisiljeni ići na spavanje.
Nedjeljno jutro nas dočekuje s kišom pa polako ispijamo kavu i doručkujemo te nas naši domaćini vode dalje. Posjećujemo grkokatoličku crkvu u Sošicama gdje nas kratko ali sadržajno upoznaju s grkokatoličkom vjerom. Zahvaljujući ljubaznoj časnoj sestri posjećujemo etno muzej u Sošicama koji inače ne radi nedjeljom. Svakako nagrađeni prekrasnim muzejom dobivamo za put još litru kruškovače. Negdje uz put nas zaustavlja strašna Jazovka. Ovdje je sve zaogrnuto plaštom tišine i jeze. Ovakva mjesta strahopoštovanja ostavljaju uvijek veliko „zašto?“ iznad glave. Napuštamo Jazovku i krećemo put Ozlja i rijeke Kupe.
Nagrađeni prekrasnim gradom i rijekom, ovdje nas dočekuje kustos koji nas upoznaje s poviješću grada i njegovim žiteljima, prekrasnom slikaricom Slavom Raškaj i još inim ljepotama iz života ovog lijepog i čudesnog grada.
Slijedeći cilj je Krašić, sa svojom poviješću, gdje stajemo na kavu i na razgledavanje crkve Alojzija Stepinca.
Ni u snu nisam očekivala ovoliko sadržajan vikend. Puno toga ali ne previše. Sve nekako s mjerom i guštom.
Hvala našem dragom organizatoru Vladimiru Đekiću koji je isplanirao sve u detalje i učinio da nam ovaj vikend bude još jedan od čarobnih vikenda koji organiziraju vrijedni planinari.
Hvala i našim domaćinima iz planinarskog doma Vodice što su svojim prekrasnim ambijentom i vrhunskim gostoprimstvom učinili da ovaj vikend bude nezaboravan.
Hvala vama dragi „Bršljani“ opet, opet i opet…
Ljerka Vujnović
